ŠAPUTANJE IZGORJELE SVIJEĆE
U suton, kada se vidljivi svijet povlači pred naletom sjena, zrak postaje gust od neizrečenih tereta.
Postoji trenutak u kojem je tišina prisutnost preteškog odjeka.
To je trenutak kada se iz najdubljeg kutka ljudskoga bića, tiho poput padanja prvog jesenskog lista na usnulu zemlju, otima jednostavna, a strašna formula postojanja .. umorna sam.
Te dvije riječi su mistična lozinka duše koja je predugo stajala na vjetrometini, sama, držeći svod vlastitog svijeta dok su oko nje pucali stupovi povjerenja.
Kada čovjek izgovori tu tihu rečenicu, on razotkriva mapu svojih nevidljivih ožiljaka.
Iza tog prigušenog glasa krije se povijest dugih, samotnih ratova, nizova prešućenih udaraca i razočaranja koja su se, poput sitnog pijeska, taložila u zglobovima nade.
To je umor bića koje je previše puta pružilo ruku prema mraku, tražeći toplinu ljudskoga dlana, da bi mu se kao odgovor vratila samo ledena jeka praznine. Svatko tko je osjetio oštricu ljudske zlobe zna da ona najdublje zasijeca onda kada je maskirana u bliskost.
Naučiti tu lekciju iz prve ruke znači izgubiti dio one dječje, nevine svjetlosti, znači pristati na preobrazbu u kojoj više nikada ne ostaješ isti.
Taj umor je, u svojoj bitki, najplemenitija i najtužnija vrsta sagorijevanja — to je alkemija ugođivanja drugima.
Godinama je ta duša bila poput svjetionika koji troši vlastito ulje kako bi obasala tuđe brodolome, dok su njezine vlastite obale ostajale u mraku, zaboravljene i neistražene. Izbjegavajući staze vlastite sreće da ne bi povrijedila tuđi komoditet , ona je polako, kap po kap, iskrvarila svoju životnu snagu.
Zivjeti tako znači pristati na egzistenciju koja je samo privid, kazalište sjena u kojem igraš ulogu za sve, osim za sebe samog.
I sada, kada je dvorana prazna, ostaje samo pustoš bića koje je predugo oskudijevalo u riječi podrške, koje je zaboravilo geometriju nježnog dodira i geometriju ljubavi koja ne traži protuuslugu.
Zato je taj krik za odmorom zapravo najdublja, goruća želja za povratkom kući — onoj kući u kojoj te cijene, prihvaćaju i vole bez uvjeta.
To je čežnja za blizinom koja ne pritišće, već oslobađa, za prisutnošću koja liječi samim time što jest tu.
Kada se krug zatvori i mistična noć potpuno prelije preko rubova svjesnoga, shvaćamo: izgovoreni umor nije kraj, već tihi prag.
To je trenutak u kojem duša, lišena svih lažnih oklopa i tuđih očekivanja, konačno sklapa oči pred vanjskim svijetom, kako bi u potpunom mraku, u svetoj tišini vlastitoga srca, ponovno naučila disati samo za sebe.
.... sreća pripada hrabrima...
Maja Šiprak