ŠAPTAC MEĐU HRIDIMA
O hrabrosti neokaljanog srca
U sumrak, kada se granice između vidljivog i nevidljivog zamagle, sjedim na rubu svijeta i promatram kako more uporno udara o hladne, oštre hridine.
Hridi ne osjećaju ništa.
One su vjekovima učile kako postati tvrde, kako preživjeti juriše valova tako što će i same postati kamen.
I čovjek, umoran od vječnog zapljuskivanja tuđih oštrica, često poželi postati hrid.
Pita se, dok mu sol peče stare rane: Je li otvoreno srce samo meta za neprijateljske strijele? Je li dobrota zapravo tiha predaja ludilu?
Živimo u dobu koje slavi oklope.
Svijet nas uči da je veliko, naivno srce zapravo kriva valuta – zlatnik koji u krčmi grubijana nema nikakvu vrijednost.
Kada ponudiš dlan pun svjetla, nerijetko dobiješ udarac po prstima.
I tada, u tišini svojih razočaranja, čovjek počinje zidati.
Ciglu po ciglu, od komada vlastitog umora i slomljenih iluzija, podižemo bedeme.
Ti zidovi nisu tu zato što smo odjednom zamrzili svijet; oni su tu jer nam krvari duša. Postajemo hladni, uvjereni da je to jedini način da preživimo zimu ljudske okrutnosti.
No, u toj zimi zaboravljamo jednu ključnu istinu... zid koji nas štiti od tuđe boli, istovremeno nas tamni i skriva od vlastite svjetlosti.
Biti dobar nikada nije značilo biti budala.
To je najčešća varka kojom slabi opravdavaju svoj nedostatak hrabrosti.
Lakše je postati kamen nego ostati izvor.
Kada netko prema nama postane okrutan, naša odluka da ostanemo blagi nije slabost – to je tihi bunt.
To je odbijanje da dopustimo tuđem mraku da diktira boju našeg unutarnjeg neba. Dobrota ne gubi svoju zlatnu nit samo zato što je netko slijep pa je ne vidi.
Ona ostaje vrlina, nepromijenjena i čista, bez obzira na to koliko je puta bila bačena u blato.
... svaka slicnost sa stvarnim osobama je slucajna :))))