Šapat tamnih zvijezda i nijemo ogledalo
U vremenu postoji pukotina, odnosno nevidljivi šav između onoga što jesmo i onoga što sanjamo, koja se rastvara tek kada tama postane dovoljno teška da uguši vrevu svijeta.
U tom bezvučnom međuprostoru, gdje se granice tvarnoga otapaju poput soli u dubokoj vodi, noć prestaje biti samo odsustvo svjetlosti i postaje živo, bezvremeno biće koje udiše našu prisutnost.
Dugo u noć sjedimo na balkonu moja samoća i ja.
Ogrnuti prozirnim ogrtačem od mjesečine, postajemo jedina dva budna svjedoka dana na izdahu. Dok grad spava, ušuškan pod teškim pokrivačem od zaborava, misli se roje poput noćnih leptira prinijetih nevidljivom plamenu unutarnje čežnje.
Svaka misao nosi vlastiti sjaj i vlastitu sjenu, svaki dah ostavlja trag na prohladnom zraku koji miriše na uspomene, na kišu koja je nekada padala i na rečenice koje su morale biti izgovorene, a ostale su zatočene u grlu.
One najviše bole.
Samoća na ovome mjestu više nije strah, niti praznina koja peče.
Ona je izrasla u tihu, dostojanstvenu suputnicu, mudro zrcalo okrenuto prema nepreglednim dubinama iz kojih noću izranjaju davno potopljeni brodovi mojih htjenja, tihih poraza i potajnih pobjeda.
Gledam u ulične svjetiljke čija žuta svjetlost meko miluje napuštene ulice i prazne vene usnuloga svijeta.
U toj nepomičnosti, srce uči usklađivati svoj ritam s tajanstvenim damarom svemira. Sva teška pitanja bez odgovora, sve neizrečene ljubavi i prešućene boli, noćas ne traže rješenje.
One samo traže prostor da budu odbolovane i odslušane u miru.
Prostranstvo tame udiše moje tihe uzdahe, pretvarajući ih u eho koji se gubi u krošnjama uspavanih parkova.
Misli plešu u fluidnom, neuhvatljivom ritmu, jedne nose topli miris davnih dlanova i zaboravljenih osmijeha, dok su druge oštre poput mraza i podsjećaju na neumoljivu prolaznost svega što dotičemo. No, na ovoj uzvišenoj hridi iznad zaspaloga grada, nema osude, nema žurbe ni tjeskobe.
Postoji samo gola, čista istina postojanja, ogoljena do najfinijih, najranjivijih niti duše.
A kada se na najudaljenijim rubovima horizonta počne rađati prva, jedva primjetna plavetna linija, moja će samoća tiho ustati, pognuti glavu i ponovno se stopiti s mojom sjenom.
Nestat će nečujno u maglenom dahu dolazećeg jutra, ostavljajući iza sebe tek mističnu spoznaju da sam u ovim satima, dotičući vlastitu bezdanu tišinu, na trenutak dodirnula samu vječnost.
------
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak