ŠAPAT SOLI NA RUBU TIŠINE
Promijenio se moj pojam raskoši. Danas je luksuz odjeven u jednostavnost, u onih nekoliko dragocjenih kapi mira i tišine koje uspijem uloviti u dlanove prije nego što ih dan rastoči.
Bogatstvo sada ima miris otvorenog mora, modrinu koja se spaja s nebom i obrise skromnih, toplih ljudi koji govore jezikom čiste prisutnosti.
To je spokojno bivanje, život očišćen od grozničave žurbe i umijeće da se u dugim, sporim kavama ispija sama bit postojanja.
Što god donijele plime sudbine, naučila sam preko usana navući blagi osmijeh poput tankog vela i, bez gorčine, krenuti ispočetka. Prošla sam svoje zime, prehodala vlastite tuge i razočarenja, pretrpjela udarce i podmetanja vihora, ali moje su oči navikle gledati dalje.
Iznad oblaka.
Naučila sam okrenuti leđa svemu što prlja moju nutrinu i podići sidro tamo gdje se život živi bez maski, iskreno i do same srži osjećaja.
Moja je raskoš sada u tome što koračam stazama zaraslim u divlju travu, onima kojima gomila rijetko prolazi.
Neka šapuću da me vrijeme pregazilo, da sam staromodna i da ne razumijem puls modernoga svijeta.
Zapravo, oni ne shvaćaju kolika je sloboda ne biti trska koju svaki vjetar povija kako mu drago.
Izabrala sam ostati u sjeni, po strani, ondje gdje se tiho slavi ljepota malih stvari, daleko od zaglušujuće buke i jeftinog sjaja.
Sada, s distance godina i spoznaja, znam da je istinski luksuz nešto neusporedivo veće i svetije.
To je ono veličanstveno pravo da ne pristajem na sve.
To je hrabrost da predem svoje dane isključivo po diktatu vlastita srca, dok me u tišini vodi nevidljiva ruka.
A tamo, na samom rubu horizonta, gdje se valovi pretvaraju u pjenu i nestaju u vječnosti, shvaćam da najdublje istine ionako nikada nisu bile stvorene za riječi.
One se samo slute, dok se mrak polako spušta na plavu pučinu, a duša, napokon slobodna, postaje jedno s plimom.
____
Plejada pamti@Maja Šiprak