ŠAPAT ŠKOLJKE O BISERU I TMINI
Postoji čas u nečujnom hodu godina kada duša prestane tražiti objašnjenja od vjetrova koji su je lomili.
To je sveto vrijeme u kojem shvaćaš - neke su šutnje ljekovitije od svih izgovorenih istina.
Ne pitaš više zvijezde zašto su se ugasile baš nad tvojim krovom.
Pod prstima osjećaš samo hrapavost vremena i težinu onog nevidljivog kamenja koje si sakupljala – ne zato što si željela teret, već da od krhotina sagradiš utočište u svijetu koji te nije znao zagrliti.
Sve davne, nijeme rane i hladni hodnici djetinjstva nisu nestali pod prašinom zaborava; postali su duboko korijenje tvoje današnje snage.
Poput stabla pod naletima bure, rasla si ukoso, pretvarajući svaku dugu zimu u godove vlastite izdržljivosti.
Danas hodaš svijetom kao snovita gromada, neprobojna i daleka.
Tvoji su vanjski vrtovi narasli u trnje da bi sačuvali ono najkrhkije unutra.
Svijet vidi tvoju nepomičnost, tvoj mir nalik drevnom kamenu na dnu potoka kojeg je voda tisućama godina brusila dok ga nije učinila glatkim i neosvojivim. Vidi tvoj sjaj gorskog kristala na mjesečini, ali samo ti znaš koliko je struja morala biti divlja da bi ti postala ovakva – tiha, duboka i sjetna.
Izvana blistava, dok se u tvojim skrivenim odajama još uvijek slijevaju kapi kiša koje nikada nisu dotaknule tvoje obraze.
Tvoja je unutrašnjost satkana od mekoće koja se raspala da bi se ponovno sastala u nešto neuništivo.
Čemu sada tražiti ključeve vrata koja su odavno sagnjila u magli?
Zašto pitati one koji su okrenuli leđa tko im je držao svijeću dok su pleli priče oko tvog imena?
Ti su odgovori samo uvele latice bez mirisa i boje.
Svoju si povijest ispisala koracima, bježeći od vatri u kojima su te htjeli pretvoriti u prah, samo da bi otkrila da si ti onaj neugasivi oganj koji sja i kad ga nitko ne hrani.
Na pepelu starih izdaja, tamo gdje su drugi vidjeli samo zgarište, ti si posadila mir.
Izgradila si novi život spajajući krhotine nitima vlastite, samotne hrabrosti, uvijek vođena onim tihim glasom nevidljivog suputnika koji te vraćao na noge svaki put kad bi koljena klecala pod težinom tuđih ruku.
Zato ne dopusti prošlosti da te povuče za skute dok koračaš prema horizontu.
Ne okreći se prema onim pustim poljima gdje si sijala ljubav, a žela samoću.
To je vrijeme iscurilo kao pijesak kroz prste.
Kao što jutarnja izmaglica nestaje pred prvim zrakama sunca, tako neka izblijede i lica onih koji te nisu znali prepoznati.
Tvoja je pobjeda u tome što si uspjela ostati biće od snova i onda kada su ti nudili samo okrutnu javu.
Važno je samo ovo što dišeš sada: miris zraka nakon oluje, toplina tvojih dlanova i spoznaja da si preživjela sve svoje mrakove.
______________
SRETNE PRIČE - Maja Šiprak