ŠAPAT RANJENOG SUNCA
U predvečerje misli, kada se utišaju vanjski šumovi i svijet utone u plavičasti suton, često preuzimamo terete koji nikada nisu krojeni po našoj mjeri.
Skloni smo, u toj tišini, prebirati po tuđim krhotinama kao da su naše vlastite, dopuštajući da nas zazebe tuđi mraz.
Oprostite sebi, napokon, i ostavite svoje biće na miru.
Niste vi tkali niti koje pokreću tuđu hladnoću, niti ste vi krivi za oštre riječi koje su drugi, u svom nemiru, odapeli prema vama.
Kada vas netko bombardira vikom, galamom i vlastitom frustracijom, ili vas rani obmanom, zapamtite da to nije odraz vaše vrijednosti, već ogledalo njihove vlastite unutarnje pustoši.
Niste utočište za tuđe loše dane, niti vreća za boksanje.
U riznici vaših sjećanja ne bi smjelo biti mjesta za stare ožiljke.
Radije vratite film na trenutke okupane suncem, na one rijetke, zlatne sekunde čistog postojanja.
Gledajući u pravcu tuđih osuda, shvatit ćete uzaludnost truda.
Horizont ljudskih očekivanja neuhvatljiv je i vječno se pomiče.
Umjesto da trošite snagu pitajući se zašto su nečija srca zaključana i opora, preusmjerite taj pogled prema unutra.
Zapitajte se, tiho i iskreno:
Zašto još uvijek pristajete na mrvice poštovanja?
Zašto darujete nove prilike tamo gdje su se sve iluzije već odavno raspršile?
Utišajte buku ispraznih riječi, jer one su tek proljetni vjetar koji kovitla prašinu. Djela su jedina stvarna kreacija odnosa.
Kada se zavjesa dana spusti, preostaje samo spoznaja da smo u ovom kozmičkom tkanju odgovorni samo za svjetlost koju sami nosimo.
Dopustite starim ranama da ispare poput magle nad vodom, i zakoračite u prostor gdje tuđe sjene više nemaju moć nad vašim mirom.
______
SRETNE PRIČE – Maja Šiprak