ŠAPAT IZBLIJEDJELOG SAZVJEŽĐA / Sjena u Plejadi/
U trenutku kada noć prestaje biti samo dio dana i postaje prostranstvo u kojem se rastvaraju sve nepravilne linije svijeta, na istočnom se obzoru tiho razlistava Plejada.
To više nije ono toplo, blistavo sakupljanje svjetlosti iz davnih večeri pod kojim su se dlanovi tražili s lakim, nemirnim nestrpljenjem.
Između zvijezda se večeras uvukla neka prozirna, kristalna hladnoća, jednaka onoj koja se neprimjetno taložila u prostoru između naših uzdaha
Sjedim u toj dubokoj, upijajućoj tami, i dok mi se misli roje poput hladnih iskri što nestaju prije nego dotaknu tlo, shvaćam kako razočarenje nikada ne dolazi uz grmljavinu ili olujne lomove.
Ono dolazi nečujno, na mekom velu vremena, poput sjene koja se polako širi sobom dok sunce na zalasku gubi svoju posljednju, zlaćanu snagu.
Ljubav se rijetko ruši u jednome danu.
Ona se češće rastače u malim, jedva primjetnim pukotinama. Dan po dan, naš je zajednički pejzaž poprimao tonove koji nikada nisu smjeli postati dio naše palete.
Svjetlost koja je nekada natapala svaku našu izgovorenu riječ sada se prelila u sivkaste, teške nianse suzdržanosti, u tonove pepela koji ostaje kad plamen ode negdje drugdje.
Nema tu krivnje, niti prsta uperenog u tvoja prsa.
Optužba bi značila da još uvijek vjerujem u mogućnost povratka, da tražim pravdu tamo gdje je ostala samo uspomena.
Umjesto gnjeva, u ustima ostaje samo onaj neobičan, dugotrajni okus gorčine na nepcu, nalik na osušen korjen divljeg bilja u kasnu jesen.
To je okus saznanja da smo spoznali vrhunac, a zatim dopustili da se on pretvori u polagano ništavilo.
Dok gledam nebo, jasno osjećam kako razočarenje ne razara strukturu srca, već ga oblaže tankim slojem leda koji tiho mijenja refleksiju svega što prolazi kroz njega.
Razdaljina među nama više se ne mjeri koracima ili satima razdvojenosti, nego onom nevidljivom pustoši u kojoj su naše bliskosti postale samo formalni odjek starih navika.
Udaljavamo se elegantno i bez glasa, poput dva broda čija se sidra neprimjetno odvezuju na mirnoj vodi, dok ih struja odnosi u suprotnim smjerovima sve dok se jedra ne pretvore u točke na obzoru.
I dok se Plejada polako uspinje prema samom vrhu noći, nosi ju ista ona nespoznatljiva, hladna sila koja pomiče zvijezde bez konzultiranja naših želja.
U toj svemirskoj tišini, gdje se mraz dodiruje s tminom, razočarenje prestaje biti rana i postaje konačno saznanje, da su i najsjajnija sazvežđa ponekad samo davni odsjaj svjetlosti koja je na svom izvoru već odavna utrnula.
-----
Plejada pamti - Maja Šiprak