Snaga ne dolazi s bukom i ne ulazi na velika vrata, niti traži svjedoke.
Ona raste u tišini, ondje gdje riječi odustanu od vlastita odjeka i ostave čovjeka nasamo s njegovim dahom. Tek tada počinje razgovor koji se ne vodi glasom, nego šutnjom.
Samoća nije prazna soba, već je prostor u kojem se lice napokon susretne s vlastitom sjenom. Ondje nema pogleda koji će ublažiti istinu ni ruke koja će skrenuti misao. Ostaje samo srce, ogoljeno poput stabla usred zime, i vrijeme koje polako skida posljednje maske.
Ljudi često vjeruju da ih mnoštvo štiti. Okupljaju se oko tuđih riječi kao oko vatre koja ne grije. U gomili je lakše zaboraviti vlastiti glas. Lakše je nositi tuđe strahove nego pogledati svoj. Zato jata nikada ne pitaju kamo lete. Dovoljno je da netko prvi zamahne krilima.
Onaj koji hoda sam ne prkosi svijetu, samo više ne bježi od sebe. Njegov put nije širi ni lakši, na njemu nema putokaza, samo tragovi koje kiša briše prije nego što ih stigne pogledati. I upravo zato svaki korak postaje zavjet. Ne zemlji, nego vlastitoj nutrini.
Velike rijeke ne žure prema moru. Nose u sebi kamenje, granje, odraze neba i šutnju obala. Tako i čovjek nosi svoje gubitke. Ne da bi pod njima posrnuo, nego da bi naučio kako bol može postati oblik svjetlosti. Ono što je jednom ranilo, poslije osvjetljava put. Ožiljak nije kraj kože. On je njezino novo pismo.
Samoća ne oduzima ljubav, ona je pročišćava. Iz nje otpada potreba za posjedovanjem, za dokazivanjem, za strahom da će netko otići. Tko je naučio biti sam, ne zatvara vrata drugome. Naprotiv, otvara ih bez očekivanja. Jer zna da se bliskost ne rađa iz nedostatka, nego iz slobode.
Možda je zato orao uvijek visoko. Ne zato što prezire druge, nego zato što zna da visina nije mjesto, nego stanje pogleda. Odozgo se ne vide podjele.
Vide se samo rijeke koje traže isto more.
A kada jednoga dana utihne posljednja misao i svijet se povuče iza vela, možda ćemo shvatiti da nikada nismo bili sami.
Možda je samoća bila nevidljiva ruka koja nas je cijelo vrijeme vodila kroz tamu, noseći u dlanu iskru iz koje su nastajale zvijezde.
I možda se na samom kraju svaka ljudska tišina pretvara u vrata kroz koja duša ulazi u svjetlo koje ju je od početka izgovaralo njezinim pravim imenom.
_________
PLEJADA PAMTI - Maja Šiprak