SAKRAMENT NEVIDLJIVOG
Izronivši iz bezvremene tmine u kojoj se začinju nerođene misli, ljudsko biće stoji kao napuklo zrcalo u kojemu se ogledaju ponori podzemlja i visine kozmosa.
Na toj mračnoj vjetrometini postojanja, mi nismo tek nijemi svjedoci prolaznosti, već živa tkalačka stana na kojima se križaju tri tajanstvene niti bitka: ono što je sakriveno u dubinama,
ono što je zapisano u zvijezdama
i ono što je pročišćeno patnjom.
Duboko podno našeg svjesnog koraka, kroz tmaste hodnike jastva, neprestano tutnje odjeci paralelnih ponornica.
To su tokovi neproživljenih sudbina i prigušenih krikova koji teku usporedo s našom opipljivom stvarnošću, podsjećajući nas da smo sazdani od mračnih, ali kristalno čistih voda koje nezaustavljivo traže svoje daleko, mitsko ušće.
No, dok nas te podzemne rijeke vuku u ponore nesvjesnog, spasenje nudi pogled uprt u noćni svod, gdje vječnost ispisuje svoju povijest.
Čovjekov duh, vječno gladan smisla, napaja se s nebeskog pergamenta na kojemu blista tinta zvjezdanih zapisa — fluid satkan od pradavnog sjećanja i kozmičke prašine, čije sjajne hijeroglife naše krhko srce pokušava prepisati u prolazni jezik ljudske čežnje.
Između tog vječnog natezanja podzemnih dubina i nebeskih visina, čovjek biva slomljen i ponovno rođen u olujama života.
Tek kada se gromovi utišaju, a gnjev neba natopi žednu supstancu bića, uzdiže se miris kiše nakon oluje — taj oslobađajući, teški dah preobražene zemlje koji trijumfira nad razaranjem i svjedoči o svetoj čistoći novog početka.
Kada se naposljetku krug zatvori, a tmina ponovno rastvori svoje tihe čeljusti da primi ovaj prolazni bljesak svijesti, razlike nestaju.
Ponornice, zvijezde i kiša stapaju se u jedinstven, nijemi akord, a čovjek, oslobođen okova imena i vremena, ponire natrag u vječnost, ne znajući gdje završava njegov vlastiti dah, a gdje započinje beskonačna noć svemira.