RUKOPIS TIŠINE
/Zagrljaj koji ne pita je najljejpši dar koji možemo primiti/
Postoji vrsta ljubavi koja ne dolazi s usnama.
Ona pristigne iznenada, poput kolovoške kiše — naglo, toplo, bez najave — i u trenutku kada smo najraspršeniji, kada su nas dijelovi razbacani po sobama koje smo napustili i po licima koja su nas ostavila.
Ta ljubav nas ne skuplja nego jednostavno ostaje pokraj nas.
Kao da kaže: ne moraš biti cijel da bi bio stvaran.
Zagrljaj koji ne pita je najljejpši dar koji možemo primiti.
Jer smo navikli zaslužiti dodir, opravdati prisutnost, obrazložiti bol. Naučili smo se izgovarati još prije nego što su nas pitali.
I onda dođe netko tko šuti, tko zatvori oči pred svim pokvarenim riječima koje smo izgovorili ili progutali, i ostane samo ono što jest — srce, golo i neprevedivo.
U toj tišini nema suđenja.
Samo prepoznavanje.
Čovjek nosi u sebi čitavu kartografiju napuštanja.
I doista — pada li nam ikada na pamet da upravo u nevolji, u onom trenutku kada se urušimo prema sebi, zapravo postajemo čitljiviji?
Da li su raspršeni dijelovi duše raspoređeni kao stranice knjige, napokon vidljive?
Nevolja je surovi prevoditelj.
Prevodi nas s jezika uloge na jezik bića.
Oni koji nas zagrle kada smo izgubljeni , koji ne traže od nas da objašnjavamo kako smo se slomili, koji ne mjere dubinu naše noći ni duljinu naše sumnje, nose u sebi nešto pradavno.
Nešto što nije naučeno nego zapamćeno.
Kao da su se uvijek poznavali s onim najtišim u nama, s onim što ne izlazi na površinu osim u trenutcima pune predaje.
Zagrljaj je, na kraju, jedina molitva tijela.
Onaj trenutak kada dvije osamljenosti ne nestaju — nego se, bez riječi, svjedoče.
I možda je to jedino što nam je ikada trebalo!
Ne da nas netko spasi, nego da nas netko drži dok mi sami pronalazimo put natrag — kroz mrak koji ima okus starih suza i miris tople kože — do one točke u sebi gdje smo, još uvijek,
čitavi.
Negdje tamo, u tišini bez presude, čeka nas naše vlastito ime. Izgovoreno tuđim glasom, ali — naše.
___________________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/-Maja Šiprak