Requiem za nedodirljivost
Iza zavjese stvorenoga, u onom nečujnom međuvremenu prije nego što je prvi uzdah dotaknuo hladni zrak, ugrađena je tajna.
Sazdana od čestica zvjezdane prašine i zemaljske ilovače, čovjek stoji na razmeđi vidljivog i nevidljivog, usamljen u svojoj veličanstvenoj proturječnosti.
On je zagonetka koju narav ponavlja bez prestanka, simfonija isprepletena od krikova i šapata, od nepokolebljive snage i najtananijeg drhtaja.
Nema te hridi koju ljudsko stopalo ne može prekoračiti, niti stijene čiju nijemu tvrdoću um ne može nadvisiti.
Čovjek je jači od kamena, ondje gdje priroda postavlja neprobojne zidine, on gradi mostove, uspinje se u nepoznato i ostavlja trag svoje prisutnosti u samom mramoru vremena.
Kamen pamti samo prošlost i mirno se pokorava stoljećima, dok ljudska volja pretvara poraze u temelje nove snage.
U toj neumoljivoj težnji ka nebu, u sposobnosti da se usprkos olujama podigne iz vlastitoga pepela, očituje se izdržljivost veća od najčvršćega željeza.
Željezo puca pod pritiskom ili ga rđa s vremenom pretvori u zaborav, no ljudski duh, prekaljen u vatri patnje i iskušenja, ostaje nepokolebljiv.
On nosi terete života ne savijajući se, pretvarajući svaki ožiljak u svjedočanstvo o opstanku.
Pa ipak, u toj istoj grudi koja obara planine i prkosi čeliku, obitava jezgra nemjerljive krhkosti.
Čovjek je, u čudesnom paradoksu vlastitog ustroja, osjetljiviji od ruže.
Ruža izlaže svoje baršunaste latice jutarnjoj rosi i drhti pred blagim povjetarcem, no čovjek drhti pred nečim daleko nevidljivijim, pred riječju, pogledom, prazninom ili nedoživljenom ljubavlju.
Jedan jedini nečujni uzdah, jedan dodir hladnoće ili osjećaj usamljenosti može slomiti onu istu dušu koja je još jučer pomicala granice svijeta.
Ta ranjivost nije njegov nedostatak, ona je njegova najdublja plemenitost.
Bez te tanane osjetljivosti, snaga bi bila tek slijepa sila, a izdržljivost samo bezdušni mehanizam.
Upravo u tom suzvučju neizmjerne snage i potpune ranjivosti razotkriva se sva sofisticiranost ljudskoga postojanja.
Mi nismo samo promatrači svijeta, već njegovi najdublji odjek. Nosimo u sebi težinu kamenoga prapočetka, čvrstoću kovanog čelika i miris propadljive, prekrasne ruže koja cvjeta usprkos svemu.
A kada se posve utiša graja postojanja i kada se ugasi svjetlo pozornice povuče u dubinu noći, ostaje samo titraj.
Poput posljednjeg tonućeg kontrapunkta koji se rastapa u bezdanu tišine, čovjek nestaje u vlastitoj tajni, jači od svijeta koji ga okružuje, ranjiviji od sna koji ga stvara, zauvijek obavijen velom onoga nespoznatog iz čega je i potekao.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak