Pustoš sjećanja i odgođeni koraci
U sjeni negdašnjih svitanja, tamo gdje se rubovi zbilje rastapaju u šutnju, vrijeme ne teče; ono se uslojava.
Satovi ne mjere sekunde, već otkucaje odsutnosti, dok tišina plete niti između dviju duša koje su se mimoišle na raskrižju vječnosti.
Postoje prostori u kojima se svjetlost i tama grle prije nego što dotaknu tlo, a upravo ondje stanuju zakašnjeli susreti.
Tihi odjeci neizrečenoga.
Svemir pamti sudare koji su zakasnili za tren, za udisaj, za titraj kapka.
Ruke koje su se trebale prepoznati kroz maglu godina ostale su ispružene prema praznini, tražeći obrise onoga što je postojalo prije nego što je dobilo ime.
Svaki korak bio je težak od neizvjesnosti, svaka riječ progutana prije nego što je prešla preko usana.
Vrijeme je neumoljivi tkakac koji razdvaja niti iste tkanine, ostavljajući tek sjenu sjećanja na ono što je moglo procvjetati u žaru prvoga plamena.
U toj tišini odjekuje krik neostvarenoga.
Putevi se križaju onda kada su cipele već izlizane, a pogledi umorni od dugog traženja.
Susret u predvorju zaborava. Pogled koji obuhvaća sve propušteno, svu težinu prohujalih zima i tugu neodsanjanih proljeća.
Nema zamjeranja u tom pogledu, samo nijemo razumijevanje prolaznosti.
Sve je rečeno u prešutnosti, jer jezik je preuzak za prostranstvo teške čežnje.
Kada se sjene posve spoje na rubu sna, i posljednji sat otkuca svoju istinu, ostat će samo titraj svjetla u tami.
Niti su se prekinule, a zvijezde su se vratile svojim putanjama, ostavljajući svijet u vječnom iščekivanju onoga što se dogodilo, a nikada nije smjelo početi.
----
Zapisi na rubu loma- Maja Šiprak
Sažmi