Preludij prešućenog
U sutonu gdje se dodiruju vidljivo i nevidljivo, život se ne mjeri zbirom izgovorenih riječi, nego gustoćom tišine koja ostaje u prostoru između dva otkucaja srca.
Postoje misli koje su poput živog srebra, razliju se i izgube svoju izvornu, drhtavu svjetlost. Prešutjeti nešto u pravom trenutku ne znači ustuknuti pred istinom, već je skloniti u najdublju komoru nutrine, ondje gdje stvorenje razgovara s vlastitim stvoriteljem bez posredovanja jezika.
To je fluidna granica na kojoj svjesno biramo ostati nedorečeni, znajući da su najsvjetlije tajne postojanja oduvijek obitavale u neizrečenom.
Isto tako, rijeka glasova koji dolazi izvana često sa sobom nose nanose tuđih nemira, pjena, prolaznih iluzija.
Ne vjerovati u sve što dotakne uho znači sačuvati kristalnu čistoću vlastite nutrine od tuđih zamućenih voda.
Svijet neumorno nudi svoje verzije istine, ali mudro srce zna filtrirati te šumove kroz vlastito rešeto mirnoće.
Ono odabire tek pokoju kap koja doista pripada njegovom toku, dopuštajući ostatku da otječe dalje, neotkriveno i nevažno.
A za sve ostalo, za svu onu neshvaćenu težinu prolaznosti, za nedorečene poglede, za daljine koje se nikada neće premostiti, jednostavno se nasmiješite.
Taj osmijeh nije tek puk pokret usana, on je bezvučni preludij koji miri nebo i zemlju u vama.
On je svileni veo prebačen preko ponora, prešutni sporazum s neizbježnim.
U tom malom, neznatnom treptaju lica sažeta je čitava alkemija prihvaćanja, znanje da ne moramo posjedovati sve odgovore kako bismo bili cjeloviti, i da se najdublja sloboda rađa onda kada prestanemo dokazivati vlastito postojanje.
Na koncu, dok se sjene produžuju prema nepoznatom horizontu, ostaje tek tihi, mistični osmijeh, jedini most između onoga što jesmo i onoga što izmiče riječi.
On ostaje kao bezvremenska iskra u tami, tajna koju razumijete samo vi i zvijezde koje vas izdaleka, nepomično, promatraju.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak
@maja šiprak