POSLIJEPODNE U ZJENICI OSAME
Svanuće dolazi tiho, poput izdajnika koji razbija gusti, zaštitni mrak u kojem su sjećanja još imala opipljivu formu, ostavljajući ženu da se budi sama u prostranoj postelji čiji hladni rubovi nijemo svjedoče o odsutnosti.
Prva misao koja joj se uvlači pod još snene vjeđe nije neumoljiva jutarnja stvarnost, već teška, mirisna čežnja za prošlim poslijepodnevom, kada je vrijeme pripadalo samo njima, a unutar njihova mikrokozmosa postojala topla, neporeciva bliskost.
Tiha fina misao o dvoje koji se vole, a nisu zajedno, nameće se ovog jutra.
Ljubav koja ne pati od glasnih krikova, već teče poput podzemne rijeke ponornice, oblikujući sav njezin unutarnji krajolik kroz bolnu svjesnost praznine koja je okružuje.
Svjetlo novog dana, međutim, nema samilosti prema onima koji žude.
Ono donosi neumoljivo moranje i prostire pred nju nepregledno polje obaveza koje mora prehodati odjevena u oklop svakodnevice.
Dok kuha prvu jutarnju kavu, njezini su pokreti zapetljani u mrežu čežnje za zajedničkim sitnicama, za onim usputnim, toplim dodirima očiju preko ruba šalice i slučajnim dodirima u uskom hodniku koji svakom danu daju smisao.
Danas te rituale mora odraditi sama, u tihoj jurnjavi koja je vodi van, među ljude, na bučnu tržnicu prepunu boja i mirisa koji je grubo tjeraju na površinu stvarnosti.
Kupujući namirnice mehanički, njezine oči među štandovima traže utjehu i pronalaze je u stručku svježeg cvijeća; polaže ga na stol ne kao ukras, već kao tihi prinos na oltar te odsutne prisutnosti, kao dokaz da ljepota opstaje i u osami.
Povratak u kuću donosi tišinu obaveza, dok njezina mašta neumorno tka paralelnu stvarnost, projicirajući obris voljene osobe u svaki kutak doma i pitajući se bi li joj sklonio pramen kose s čela dok radi.
Ona ne živi u prošlosti, već u pukotini između onoga što jest i onoga što bi moglo biti, sve dok se dan napokon ne počne gasiti u purpurnim tonovima sutona, a kuća utone u posebnu, tajanstvenu tišinu.
U tom međuprostoru između dana i noći, svjetlost koja obasjava cvijeće na stolu postaje meka, a granice materijalnog svijeta počinju se topiti pred čistom, mističnom spoznajom.
Prostor koji ih dijeli gubi svoju moć i pretvara se u most; zrak u sobi postaje gust i opipljiv, nalik na prošlo poslijepodne.
Sklapajući oči u tom mističnom smiraju, ona spoznaje tajnu da oni koji se uistinu vole zapravo nikada ne mogu biti razdvojeni, jer je fizička odsutnost samo najviši, neshvatljivi oblik prisutnosti — tihi šapat koji prolazi kroz zatvoren prozor dok njezina duša bez ijedne riječi dotiče onu drugu, u vječnom poslijepodnevu koje nikada neće proći, i koje ostavlja nadu, nadu u neko ljepše poslijepodne koje tek treba doći.....
___________________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak