PONOR PREŠUĆENOG
Tišina nikada nije prazna, ona je samo prepuna onoga što nismo izgovorili.
Kada se povuče plima riječi, na pješčanom dnu odnosa ne ostaje glatki mir, već oštri grebeni prešućenog.
Ostaviti nekoga u tišini ne znači darovati mu spokoj, već ga osuditi na osluškivanje vlastitog eha koji se u samoći uvijek vraća izobličen, teži i oporiji nego što je uistinu bio.
Ova tišina najviše boli onda kada nastane između dvoje koji se duboko vole.
To je teški, opipljivi zid sazidan od ljubavi koja je zalutala u labirintu vlastitih sumnji.
Kada se dvoje koji dišu istim ritmom povuku u šutnju, oni zapravo pokušavaju riješiti dileme koje ih nadrastaju. Vjeruju, zaneseni zabludom, da će u vlastitoj izolaciji pronaći bistrinu, da će šutnjom zaštititi ono drugo od teških riječi.
No, ljubav ne podnosi vakuumske prostore.
Između dvoje koji se vole, tišina nije most, već ponor nad kojim oboje stoje, bojeći se učiniti korak, dok se prostor među njima puni pretpostavkama.
Umjesto da liječi, ta šutnja postaje ratište bez zvuka, gdje svatko vodi bitku sa svojim strahovima, nesvjestan da se odgovori na zajednička pitanja nikada ne nalaze u odvojenim sobama uma.
U tom nenaseljenom prostoru, gdje nedostaje tvoj glas da usidri stvarnost, neispunjena obećanja prestaju biti tek zaboravljene rečenice.
Ona postaju živa bića koja nastanjuju kutove uma.
Bez tvoje prisutnosti, sumnja preuzima ulogu tumača prošlosti.
Svaka sekunda čekanja pretvara se u zrno pijeska koje zatrpava ono što smo gradili, dok slabosti, dotad skrivene pod površinom zajedničke svakodnevice, izranjaju poput podvodnih hridi u vrijeme oseke.
More, koje je nekada pjevalo o beskraju, sada šapuće istine koje smo pokušavali prešutjeti sami sebi.
Paradoks je u tome što najglasnija buka ne dolazi izvana, već iznutra, onda kada sve utihne.
Tišina oslobađa neukrotive sile uma.
U toj nepomičnosti, u tom prividnom vakuumu dok čekam da tvoja ljubav progovori kroz tvoje dileme, pokreće neobuzdane misli tražeći odgovore tamo gdje postoje samo pitanja.
Ta buka, taj tutanj u sljepoočnicama, nepodnošljiviji je od bilo kakve stvarne oluje, jer protiv oluje se može boriti, a protiv vlastitog nemira u ogledalu nema obrane.
Kada se uskrati riječ, uskraćuje se i život samoj ideji o nama. Misli, koje bi trebale cvjetati u razgovoru i rasti u bliskosti, bez razmjene sahnu.
One gube boju i težinu, postajući prah koji vjetar vremena odnosi u nepovrat. Biti loš s tišinom ne znači bojati se samoće, to znači prepoznavati u njoj polagano umiranje onoga što je vrijedno trajanja, shvaćajući da se dileme ljubavi nikada ne rješavaju odricanjem od glasa.
A na samom rubu tog nepreglednog čekanja, tamo gdje se misli dodiruju s vječnošću, tišina prestaje biti kazna i postaje tajna.
Možda ona u sebi ne skriva prazninu, već prolaz kroz koji moramo proći ogoljeni.
U tom ogledalu više nema tebe, nema ni mene, već samo svjetlost koja kroz pukotine neizgovorenog traži put prema nekom novom, još neimenovanom početku, gdje će se naša ljubav ponovno roditi iz pepela prešućenog.