TIŠINA SKUPLJA OD PLJESKA
Nekada je riječ bila moje glavno oružje, a dokazivanje drugima prostor u kojemu sam mjerila vlastito postojanje.
Potrošene sate slagala sam u niza objašnjenja, vjerujući da će tuđi odjek definirati moju vrijednost.
Tražiti potvrdu u očima prolaznika nalik je zidanju kule na pijesku!
Svaki val tuđeg mišljenja prijeti da je sruši, a graditelj ostaje umoran, praznih ruku i žedan u pustinji vlastitog truda.
Vrijeme, taj neumoljivi kipar ljudske nutrine, s godinama ne donosi nužno samo sijede vlasi, već sposobnost prepoznavanja bitnoga.
Prava zrelost ne broji se krugovima oko sunca.
Ona nastaje u onom tihom prijelomu duše kada buka svijeta odjednom izgubi svoj sjaj, a vlastiti mir postane jedino utočište vrijedno čuvanja.
Energija koju smo nekada rasipali na vanjske vihore, sada se polako povlači prema unutra, pretvarajući se u korijenje koje drži stablo stabilnim.
Smiraj se ne nalazi u odobravanju gomile.
A pljesak je samo privremeni eho u praznoj dvorani, zvuk koji brzo utihne i ostavlja iza sebe još dublju prazninu ako čovjek ne poznaje samoga sebe.
Kada tišina u kojoj boravimo i provodimo dan postane draža i toplija od nekih tamo zapravo nebitnih osoba, tek tada prelazimo prag istinske slobode.
To nije bijeg od svijeta, već povratak kući.
Nema više potrebe za glasnim opravdanjima ni širenjem ruku prema onima koji ionako ne žele čuti.
Istina se ne dokazuje!
Ona jednostavno jest, tiha i nepomična poput planinskog vrha u svitanje.
Na koncu, kada se ugase sva svjetla pozornice i utihnu glasovi, ostaje samo suptilni dijalog između bića i beskraja.
U toj svetoj nepomičnosti, gdje se vlastiti dah stapa s mirom večeri, čovjek spoznaje tajnu… najljepše pjesme ionako su napisane neizgovorenim riječima, a najveće pobjede izvojevane u potpunoj, dostojanstvenoj tišini.
Psi laju… karavane prolaze
_________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak