Sedam safira vječnosti
Prije nego što je vrijeme naučilo mjeriti vlastite otkucaje, u bezdanom krilu prasvemira ugnijezdilo se sedam plavetnih iskri.
Plejade, te nebeske sestre satkane od safirnog daha i zaboravljenih molitava, prosuše svoj sjaj po nepreglednom nebozvodu poput bisera na kadifi noći.
Ali u tom tihom, uzvišenom jatu ne bdije samo kozmička prašina; u njegovoj jezgri kuca spomenar star koliko i sama svjetlost.
Priča je to o ljubavi koja nije rođena na zemlji, niti je zemaljskim zaboravom uspjela zgasnuti, već traje kao neprolazni ukras na tkanini beskraja.
Iskoni su svjedočili prvom susretu dviju duša pod krinkom mlade maglice.
Bio je to trenutak u kojem se bezdan premetnuo u smisao, a tišina progovorila jezikom plamenih zraka.
Ta ljubav nije tražila izgovorene riječi.
Ona je bila pravremeni dogovor, svjetlosni zagrljaj u kojemu su se svjetovi rađali i umirali bez krika. Kroz eone, dok su se galaktike uvijale poput zlatnih niti na nevidljivom vretenu, ta se spona prenosila iz jednog postojanja u drugo, ostavljajući neizbrisiv trag na zvjezdanim kartama neba. Okamenjeni u vremenu, svi naši davni uzdasi ostali su uhvaćeni u prstenju plejadskih maglica, izvijajući se u plemenitom plesu čežnje.
Kada se zagledamo u taj rasuti nakit neba, gledamo u dugačko, zrcalno pamćenje svemira.
Ljubav o kojoj pjevaju Plejade jest katarza tvari i duha, ona izmače zakonima prolaznosti, prkosi raspadanju čestica i pretvara se u čistu reminiscenciju.
Onaj tko je jednom volio tom eonskom silom, nosi u vlastitim žilama mikrokozmički odjek istog onog plavog plamena koji napaja Sedam Sestara.
To je osjećaj da smo se već sretali na rubovima mliječnih staza, da smo zajedno stajali na nepoznatim planetima dok su nad nama gorjeli tuđi horizonti te da je svaki ponovni susret samo nastavak prekinutoga nebeskog stiha.
Ljudsko srce, to maleno spremište beskraja, prepoznaje taj sjaj kada ugleda oči koje spominju pradavne noći.
To nije zanesenost jednoga stoljeća, već duboki, refleksivni osjećaj prepoznavanja.., ti si onaj plamen s kojim sam nekada dijelila tminu.
U toj spoznaji svaka suza postaje komet, a svaki dodir iskra koja se vraća svome praizvoru.
Plejade drže stražu nad tom tajnom, čuvajući je od zaborava, kao što majka čuva najdražu uspomenu unutar drvene škrinje obavijene svilom.
I kako se noć produbljuje, a misao gubi granice između onoga što jest i onoga što je nekada bilo, pogled ka Plejadama otvara dveri najdubljeg mističnog ponora.
Jer, na samom koncu svih svjetlosnih staza, kada se ugase i posljednje zvijezde i kada vrijeme usne svoj konačni, sanjivi san, ta ljubav neće nestati.
Ona će ostati lebdjeti u apsolutnoj tišini kao nestvarni, nevidljivi dragulj kozmosa ili šapat u tami koji podsjeća bezdan da je nekada, u njedrima Sedam Sestara, postojalo nešto svetije i trajnije od samoga postojanja.
Ona stapa ljubavnike s mističnom tminom, pretvarajući ih u samu svjetlost koja ponovno čeka svoj prvi, eonski dah.
-----
Plejada pamti - Maja Šiprak