PJESMA NEIZREČENOG IZVORA

PJESMA NEIZREČENOG IZVORA

​Prije nego što je prva riječ dotaknula zrak, postojala je njezina tišina.
Svijet je počeo u kaplji, a u kaplji će i utihnuti.
Kada joj prilazim, ne donosim joj glas, već nemir koji traži oblik. Voda ne pamti lica, ali prepoznaje težinu.
​Povjeravajuci joj tajnu, ne nailazim na zid.
Svaka moja riječ probija površinu bez otpora, tonući u njezinu hladnu, nijemu utrobu.
Govorim joj polako, dok mi prsti režu njezinu glatku povrsinu. Ispovijedam joj ono što ljudi ne bi izdržali čuti, ljude struktura obvezuje na sud, a voda samo prima.
Ona nema dlanove da me zadrži, ali ima dubinu da me obuhvati.
​U njezinu kretanju pronalazim zakon čistog bivanja.
Voda ne posjeduje ništa, pa ipak svemu daje oblik.
Moje se tjeskobe u njoj ne rastvaraju poput soli, već gube oštre rubove, i postaju glatki oblutci na dnu.
Kad šapćem rijeci ili moru, govorim praelementu koji je bio ovdje prije nego što je nastala prva riječ i koji će ostati kad utihne posljednji glas.
​Utjeha vodom nije zaborav, već je pristanak na protjecanje.
​Na koncu, dok se sumrak spušta nad površinu, granica između moga glasa i njezina šuma nestaje.
Tada spoznajem kako voda ne zrcali mene, nego moje podrijetlo. Moja suza, kap u njezinu beskraju, vraća se kući.
I dok tonem u tišinu njezina večernjeg disanja, dodirujem tajnu, nismo mi ti koji govorimo vodi.
Voda kroz nas samo osluškuje samu sebe.
____
Plejada pamti@ Maja Šiprak