PISMO IZ PODZEMNIH ODAJA DUŠE
Kada se ugase bučni ulični lampioni ljudske logike, u potpunom mraku unutarnjeg bića počinje klijati jedno sasvim drukčije svjetlo.
Bića smo koja previše vjeruju otvorenim očima, zaboravljajući da se najvažniji svjetovi vide isključivo zatvorenim vjeđama.
Između dva otkucaja srca, u onom neuhvatljivom međuprostoru gdje razum još nije stigao podići svoje obrambene zidine, javlja se eho koji ne pripada ni našem vremenu, ni našem jeziku.
To je pradavni, mistični zov – tihi šapat koji ne traži da ga raščlanimo, već da mu se, u potpunom povjerenju, predamo poput lista koji prepušta svoje tijelo jesenskom vjetru.
Odavno sam prestala tražiti kolijevku tih zvukova.
Prestala sam propitkivati ono što dolazi iz slojeva smještenih duboko ispod razuma, iz onih tektonskih dubina duše gdje se rađaju drevni pod tonovi.
Ti tonovi ne traže objašnjenje; oni traže prisutnost.
Razum je poput plitke riječne barke – koristan za plovidbu po površini svakodnevice, za trgovinu riječima i prebrojavanje prolaznih dana.
No, ispod te površine leži ocean crn i dubok, nastanjen stvorenjima koja nikada nisu vidjela sunčevu svjetlost, a ipak posjeduju vlastiti, unutarnji sjaj. Kada se ti drevni pod tonovi oglase, oni ne govore jezikom gramatike i sintakse.
Oni govore jezikom korijenja koje pije tminu zemlje, jezikom zvijezda koje umiru u samoći svemira.
"Pokušati prevesti te note u rečenice značilo bi uhvatiti vjetar u mrežu od paučine."
Zato šutim.
U toj šutnji dopuštam neshvatljivome da me preoblikuje.
Ti drevni napjevi, za koje ne znam odakle dolaze niti u čijim su prstima začeti, nose miris vlage starih katedrala, pustinjskog pijeska koji je zaboravio korake hodočasnika i zvjezdanog praha od kojeg smo skovani.
Oni su podsjetnik da nismo samo stanari ovog trenutka, već baštinici vječnosti koja se u nama pretače iz ničega u sve.
Prepustiti se tom podzemnom strujanju znači pronaći se na mjestu gdje padaju sve ovozemaljske maske.
Kada razum utihne, budi se intuicija – ta slijepa vidjelica koja prepoznaje istinu prije nego što je oko uspije ugledati.
Prvi titraj dolazi bez najave, kao hladan vjetar kroz pukotinu na vratima.
A onda dolazi poniranje i trenutak u kojem se misao predaje osjećaju.
I na kraju spoznaja, odnosno prihvaćanje da je tajna veća od našeg uma, i da je upravo u tome navezana njezina ljepota.
Čovjek koji odbija slušati pod tonove ostaje usamljen na obali vlastitog intelekta, preplašen od dubine koja ga zove.
No, onaj koji se usudi zakoračiti, shvaća da te note nisu tuđinske.
One su prepjev naše najdublje, zaboravljene domovine.
U konačnici, pred tim mističnim izvorom, svako 'zašto' gubi svoju oštricu i rastače se poput soli u plavetnilu beskraja.
Mi smo tek instrumenti kroz koje progovara neshvatljiva, drevna pjesma postojanja.
Kada se sklope umorne vjeđe razuma, u mraku iza sklopljenih očiju, ostaje samo čista, nepatvorena jeka.
Ne znam odakle dolazi, i upravo zato joj vjerujem; jer ono što je stvoreno na nebu, ne treba dozvolu zemlje da bi postojalo.
Šutnja koja preostaje nakon tih nota je tihi povratak rijeci koja teče prema moru bez obala, tamo gdje se mistično i vječno spajaju u jedno, neraskidivo Ništa koje je ujedno i Sve.
@Maja Šiprak
@Maja Šiprak