PERON OD PEPELA
Postoji tiha prozirna studen u dlanovima koji predugo drže pepeo tuđih obećanja, dok se sobe u nama polako pune mirisom neizgovorenih riječi.
Učimo se, polako i bolno, kao da gulimo tanku opnu zaborava s vlastite kože, s mišlju da odlazak nije uvijek glasan prasak vrata.
Često je to tek nečujno koračanje unatrag, mrvljenje prisutnosti u prašinu koju vjetar ravnodušnosti raznosi po kutovima onih prostora u kojima smo nekada disali udvoje.
Sobe u kojima čekamo zapravo su kavezi od stakla... vidimo vani svijet koji teče, vidimo sunce kako se lomi na prašnjavim policama, ali ostajemo zarobljeni u jantaru tuđeg odsustva.
Čekati nekoga tko je svjesno usporio korak kako bi ga mi izgubili iz vida, najteži je oblik izdaje samoga sebe.
To je pristajanje na ulogu sjene u tuđem kazalištu, nijemi pristanak da budemo tek fusnota u tuđem bijegu.
Jer onaj tko te želi izgubiti, ne gubi se slučajno;... on pažljivo briše tragove, on miješa mirise, on pretvara zajedničke uspomene u nečitljive hijeroglife koje više nijedna nježnost ne može dešifrirati.
Vlakovi imaju svoj vozni red, čelik i para poznaju svoju konačnost.
Kiša je iskrena u svom padu, ona ne obećava sunce dok nas kvasi.
Ali ljudsko srce koje odluči zaboraviti gdje nas je ostavilo, ono je najmračniji labirint.
Dok stojimo na tom zamišljenom peronu, zagledani u horizont s kojeg se nitko neće vratiti, ne primjećujemo kako nas vlastiti život napušta.
Gubimo one koji nas traže, one čiji prsti već kucaju na naša zatvorena vrata, ali mi ih ne čujemo jer u ušima još uvijek nosimo jeku onog prvog, davno prekinutog poziva.
Čekanje je postalo naše jedino utočište, ali to je zapravo otok koji polako tone.
Treba naučiti zatvoriti tu knjigu, čak i ako nam je najdraža, čak i ako su njezine margine ispisane našim najdubljim nadanjima.
Treba se odvažiti na korak u nepoznato, tamo gdje više nismo definirani tuđim odlaskom, već vlastitim bivanjem.
Jer dok god čekamo onoga tko nas je zaboravio, mi sami postajemo zaborav – prazan prostor u vremenu, nedovršena rečenica koja uzalud traži svoju točku.
A onda, u sumrak, kad se svjetla grada upale kao sitni ožiljci na licu noći, shvatiš.
Nije stvar u tome da su oni otišli, već u tome da smo mi ostali na mjestu koje više ne postoji.
Postoji samo bijeli šum u školjci uha.
Tamo, u onom neuhvatljivom procjepu između dvije misli, stanuje istina... samo onaj tko je doista prisutan u sebi, prestaje biti izgubljen u drugima.
Vrijeme se sklapa poput lepeze od crne svile.
Miris spaljenog papira i vlage. Netko nepoznat prolazi ispod prozora, noseći tvoje ime u tuđem, nepoznatom glasu.
Možda je to jedini način da se vratimo – da nas pronađe netko tko nikada nije znao da nas traži, dok mi, napokon slobodni, postajemo tek tihi dah vjetra koji više nikoga ne čeka.
Svjetiljke trnu.
Ostaje samo tmina, meka kao baršun, i spoznaja da je najdalji put onaj koji vodi od tuđeg dlana do vlastitog srca.
________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak