PEPEO I KREDA
/kad umre emocija, strast, partnerska ljubav/
Ne dogodi se to odjednom, kao grom koji raspolovi nebo, već se uvlači polako, poput vlage u stare zidove onih stanova u kojima smo nekada, u nekim drugim sjećanjima, bili sretni.
Prvo je to tek sitna pukotina u zraku.
Osoba pokraj tebe, ona s kojom si dijelio kruh i disanje, iz dana u dan postaje nezainteresirana za zajedničko vrijeme, trenutke.
Njezina šutnja je oštrica koja se brusi o rubove tvoje prisutnosti.
Okreće glavu, i u tom pokretu vrata ispisuje tvoju nepostojanost.
Gleda u zid, onaj hladni, bijeli kvadrat koji joj je postao draži od tvoga lica, i ti odjednom shvaćaš da si izbrisan.
To nije slučajnost.
Ništa u tom teatru sjena nije slučajno.
Postoji strašna, kirurška preciznost u načinu na koji se netko pravi da ne postojiš.
Usudila bih se kazati da takvo ponašanje izgleda kao sivi kolodvor na kojem vlakovi više ne staju, a mi ostajemo na peronu, sami sa svojim kovčezima punim neizgovorenih pitanja.
Ta prividna pasivnost zapravo je najgušća agresija koja nema ruku da te udari, ali ima moć da ti oduzme tlo pod nogama. Ima moć da te obeshrabri, učini nemoćnim.
To je mentalni kavez u kojem rešetke nisu od željeza, već od neuzvraćenih pogleda, izostanka dodira, one fine emocije koja struji kad jedno o drugom brinu.
I tada, bez najave, ulaziš u to podmuklo stanje preživljavanja.
To je tiho razaranje tkiva duše.
Osakaćuje te tišina koja odjekuje glasnije od svakog krika.
Postavljaš tisuće pitanja u tom mraku, tražiš uzroke u svojim dlanovima, u načinu na koji si jučer sklopio knjigu ili skuhao čaj, ali odgovora nema.
Ti si samo pokretna meta u svijetu koji je odlučio da te više ne vidi.
To je zlostavljanje bez otisaka prstiju.
Nitko ga neće potvrditi, nitko ga neće vidjeti na tvome tijelu.
Svijet će vidjeti samo tvoju sjenu koja se smanjuje.
Vidjet će da si se promijenio, da su ti se ramena objesila kao stari kaput, da si nekako naglo ostario, kao da si preko noći prešao pustinju.
Obolio si od tuđe hladnoće, od te nevidljive tinte kojom netko drugi crta tvoj nestanak.
Ostaješ samo ti, sveden na sjećanje o sebi, dok se soba polako puni pepelom šutnje koja te, živoga, pretvara u prah.
________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak