OTUĐENI PEJZAŽI I ČEŽNJA ZA POVRATKOM
U suvremenom bivanju, vrijeme više ne teče.
Ono se kruni poput suhoga pijeska kroz napuklo staklo sati.
Dani prolaze u prozirnom, nijemom mimohodu, ostavljajući iza sebe tek sjenku proživljenog. Čovjek se budi s olovnim teretom umora koji nije od tijela, već od nespokoja, a u smiraj dana liježe još prazniji, kao školjka koju je oseka napustila na pustoj obali.
Moderni gradovi postali su mravinjaci puni lica koja grozničavo hitaju prema nekom neuhvatljivom cilju, dok im pogledi, nekada topli i zrcalni, polako gube sjaj i pretvaraju se u mutna ogledala otuđenosti.
Živimo u paradoksu povijesnog vrhunca komunikacije koji je, ironično, urodio potpunim osiromašenjem ljudskosti.
Nikada nismo posjedovali više niti premošćivali prostranstva s takvom lakoćom, a nikada nismo bili udaljeniji jedni od drugih.
Čovječanstvo je, čini se, usavršilo umijeće apsolutne dostupnosti svijetu, istodobno postajući potpuno nedostupno onome tko sjedi preko puta, ili još tragičnije — vlastitoj nutrini.
Noseći taj nevidljivi teret, ljudi prolaze kroz vlastite živote kao kroz hladne, beskrajne bolničke hodnike.
To je hod bez zadržavanja, bez dubokog pogleda koji prepoznaje drugoga, bez spasonosnog osjećaja da su igdje uistinu stigli i pustili korijenje.
Čak i u rijetkim trenucima prividnog smiraja, kada bi tijelo trebalo počivati, misli poput neumoljivih progonitelja kidaju tišinu.
Čak i kada vole, bića ostaju nepotpuna, podijeljena.
Jedan dio njih uvijek boravi drugdje, odsutan i zatočen u virtualnim prostranstvima ili brigama o sutrašnjici.
Postali smo stranci vlastitoj koži, prognanici iz domovine vlastitoga srca, u koju više ne dopire ni sjaj vanjskog uspjeha, ni pljesak tuđeg divljenja, pa čak ni zaglušujuća, beskrajna buka svijeta koja pokušava nadglasati našu unutarnju tišinu.
Možda upravo zbog toga, u najdubljim tminama noći, mnoge probuđene duše čekaju onaj sudbinski trenutak kada će se život, u svom izvornom obliku, napokon vratiti .
Ne čeznu oni za novim materijalnim obiljem niti za prolaznim prigodama zemaljske moći. Ono za čim žude jest zaboravljeni mir, blagoslov sporosti koja dopušta stvarima da dozru, i iskonska bliskost koja liječi rane otuđenja.
Jer čovjek ne polaže svoje postojanje u trenutku kada mu srce biološki prestane kucati. Istinska, najteža smrt nastupa mnogo ranije: onoga trena kada pojedinac, usred punog zamaha života, u potpunosti izgubi sposobnost da osjeti kako je živ.
Nebo nad nama polako gasi svoje posljednje purpurne svodove, rastačući se u modru, baršunastu beskonačnost.
Najvjerojatnije spas leži upravo u onom neizrečenom, u naborima večeri koja dolazi bez pitanja i bez zahtjeva. Kada utihnu koraci na pločnicima i kada se ugase ekrani koji su glumili sunca, ostaje samo tihi, mistični šapat vjetra u krošnjama.
On nas podsjeća da se u dubini svake noći krije nevidljivi izvor, zdenac s kojeg ponovno valja učiti piti.
Tko uspije sklopiti oči i osluhnuti disanje vlastite tišine, taj više nije stranac.
On postaje tajna koja se polako rastače u svjetlosti prve jutarnje zvijezde, ponovno rođen za dodir, za mir, za disanje. Za prisutnost osobi nasuprot, bez vanjskih podražaja, već samo pogled, tihi razgovor, prisutnost.. i ono najvažnije… vidim te – čujem te.
______________
Zapis na rubu loma /MAJA ŠIPRAK/ - Maja Šiprak