Otpusti me kao što rijeka pušta oblutke
Postoje ljubavi koje se ne mogu pohraniti u sjećanje —
koje se mogu samo nositi, tiho, kao kamen u džepu.
Zaborav nije izdaja.
To je ono što nitko ne govori onima koji ostanu s rukom ispruženom prema nečemu što je već prošlo.
Govore im da ne zaborave, da čuvaju, da poštuju što je bilo — a nitko im ne kaže da je ponekad najdublje poštovanje upravo pustiti.
Da je zaborav, onaj pravi, onaj koji se gradi polako kao što se gradi novi sloj kože na staroj rani, zapravo čin ljubavi.
Prema sebi.
I prema onoj osobi koja više nije ona ista — koja stoji negdje na obali rijeke i baca oblutke u vodu, i u čijim se očima više ne vidi ono tvoje.
Ima nešto nemilosrdno u tome kako sjećanje zna biti precizno.
Ne sjeća se svega — sjeća se mirisa.
Sjeća se boje svjetla u određen sat poslijepodneva.
Sjeća se smijeha koji je dolazio bez razloga, iz punine bića, onog smijeha koji se ne može glumiti ni ponoviti.
Sjeća se ukusa maslina i prezrele smokve, mirisa crnike i soli.
Ta preciznost nije dar.
Ona je cijena.
I dok je plaćaš, dok se noću vraćaš u iste misli , iste čaše vina, iste tihe razgovore koji su trajali dulje nego što su trebali — ona već hoda dalje.
Ona je već negdje drugdje.
Ljubav koja je bila prava ne nestaje jer je postala lažna.
Nestaje jer je postala prevelika za prostor koji joj je ostao.
Neke su ljubavi kao rijeke koje se prelijevaju — izlijevaju dok teku, razorne kad im je korito pretijesno. I onda voda nađe drugi put.
Nema u tome krivnje.
Nema u tome slabosti.
Ima samo zakona koji je stariji od nas — da sve što teče mora naći razinu, da sve što voli mora naći mjeru, i da sve što je jednom bilo živo ne može zauvijek ostati isto jer bi to značilo da je prestalo biti živo.
Pitanje nije voliš li je još.
Pitanje je možeš li je voljeti na način koji je ne zadržava — koji je pušta da bude ono što jest, a ne ono što je bila.
Jer ona koja pleše na kiši i riše stihove po zamagljenim staklima, ona koja se smije u gluho doba noći i vozi prebrzo i ne podnosi ni pola mjere ni pola ljubavi — ta je žena zaslužila cijelu slobodu.
I ti je možeš samo ako otvoriš ruku.
Samo ako oblutke pustiš da padnu.
Samo ako pristaješ na to da rijeka teče i bez tebe uz obalu.
Zaborav ne znači da nije bilo, on ne briše sjenu u čaši Merlota, ne briše bademaste oči iz kojih si pio toplinu kao vodu.
Zaborav znači nešto finije i teže od brisanja: znači da sve to ostane gdje jest — u prošlom vremenu, u svom savršenom obliku — i da ti nastaviš hodati bez da svaki korak brojiš kao udaljenost od njega.
Znači da jednog dana pomisliš na to vrijeme i da ne zaboli.
Znači da kiša bude samo kiša.
Negdje na obali rijeke,
nakon što sve utihne —
pjev ptica, koraci zvjeri, ime koje si izgovarao —
naučit ćeš da najdublja ljubav
ne drži.
Ona otvara dlan,
gleda kako oblutci tonu,
i ostaje stajati
na obali
cijela.
· · ·
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak