ONAJ TKO TE VIDI
Ima ljudi koji te gledaju
i ima onih koji te vide.
Ima ljudi koji te gledaju
i ima onih koji te vide.
Čovjek provede velik dio života učeći se skrivati.
Ne od neprijatelja već od onih koji ga vole.
Uči stisnuti ruke da ne drhture u tuđem prisustvu, uči govoriti ravnim glasom o stvarima koje ga iznutra peku, uči se smijati tamo gdje bi htio zaplakati.
I polako, bez da primijetimo, od sebe napravimo nešto uredno, nešto prihvatljivo, nešto što se može pokazati bez straha.
Napravimo od sebe verziju sebe.
A prava osoba ostaje iza, tiho, kao kaput obješen u hodniku koji nitko ne pita odakle je stigao.
Zato je tako rijetko kad netko dođe i ne pita ništa.
Zato je tako rijetko kad netko dođe i ne pita ništa.
Kad ne čeka da mu pokažeš ono što si pripremio, nego tiho sjedne kraj tebe i ostane.
Ne da bi te popravio.
Ne da bi te savjetovao ili preoblikovao.
Nego samo — da bude.
I u toj prisutnosti, bez ijedne zahtjevne riječi, dogodi se nešto što nema dobrog imena u jeziku ... vidiš se.
Kao da si prvi put pred zidom koji ne vraća lažni odraz.
Ljubav koja prihvaća nije pasivna stvar.
Ljubav koja prihvaća nije pasivna stvar.
Nije ravnodušnost obučena u nježnost.
Prihvatiti nekoga znači imati oči dovoljno mirne da vidiš što je ispred tebe ..... ne što bi htio da bude, ne što ti treba da bude
— nego što jest.
— nego što jest.
Svaki čovjek nosi u sebi neku vrstu nereda, neka mjesta gdje je pogrešno srastao, neke ožiljkeb koji su zarasli krivo.
I pravo pitanje ljubavi je uvijek ovo: možeš li vidjeti taj nered i ostati?
Ne unatoč njemu već s njim.
Zajedno s njim kao dijelom cijele slike.
Postoje trenuci koji se ne zaboravljaju — a koji naizgled nisu ništa.
Jedna šalica čaja ostavljena uz krevet bez objašnjenja.
Postoje trenuci koji se ne zaboravljaju — a koji naizgled nisu ništa.
Jedna šalica čaja ostavljena uz krevet bez objašnjenja.
Jedna rečenica izgovorena baš u trenutku kad si mislio da nitko ne primjećuje.
Jedno ime izgovoreno na način koji kaže: znam tko si.
Te sitnice nisu sitnice.
One su dokaz da te netko pratio iznutra, da je sakupljao tebe, ne tvoj nastup već tebe iza nastupa.
One su dokaz da te netko pratio iznutra, da je sakupljao tebe, ne tvoj nastup već tebe iza nastupa.
I kada shvatiš da si skupljan, da postoji netko kome si vrijedan skupljanja — to je jedno od najmirnijih osjeta koje čovjek može iskusiti.
Mir koji sliči povratku.
Jer biti voljen takav kakav jesi ne znači biti voljen savršeno.
Savršenstvo je hladno, savršenstvo nema mjesta za pukotine.
Jer biti voljen takav kakav jesi ne znači biti voljen savršeno.
Savršenstvo je hladno, savršenstvo nema mjesta za pukotine.
Biti voljen takav kakav jesi znači da je netko vidio i tvoje pukotine, i nije pobjegao od njih — pronašao je u njima put do tebe.
Kao što voda uvijek nađe pukotinu u kamenu, ne da bi razorila kamen, nego da bi ušla dublje.
Takva ljubav ne olakšava teret — ona ti daje snagu da ga nosiš bez stida.
I jednog dana, možda.....
naučiš i sam sebe gledati takvim očima.
Onima koji ne traže doradu.
Onima koji znaju
da je nedovršeno
— živo.
· · ·
Takva ljubav ne olakšava teret — ona ti daje snagu da ga nosiš bez stida.
I jednog dana, možda.....
naučiš i sam sebe gledati takvim očima.
Onima koji ne traže doradu.
Onima koji znaju
da je nedovršeno
— živo.
· · ·
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak