ONAJ KOJI PAMETNO ŠUTI, VEĆ JE PROGOVORIO
Prije nego što je svijet dobio ime bio je tih, i ta je šutnja bila prva riječ koju je itko ikada izgovorio.
Znala sam to prije nego što sam to znala opisati.
Prije nego što je svijet dobio ime bio je tih, i ta je šutnja bila prva riječ koju je itko ikada izgovorio.
Znala sam to prije nego što sam to znala opisati.
Dijete uči govoriti tek nakon što je dugo šutjelo, sluša prije nego progovori, a ta tišina uči ga onome što će riječ tek pokušati oponašati.
Svaka riječ jest gubitak jedne tišine.
Ljudi misle da moć stanuje u glasu, u onome tko govori glasnije, tko prvi zauzme prostor rečenicom.
Ljudi misle da moć stanuje u glasu, u onome tko govori glasnije, tko prvi zauzme prostor rečenicom.
Medjutim naučila sam da glas koji ne zna kad stati nije moć, nego strah od praznine koju bi šutnja otvorila.
Prava riječ ne juri da ispuni prostor. Ona čeka da ju prostor zatraži, a tad padne kao kamen u duboku vodu ...., jedan krug, pa tišina koja ga nosi dalje nego što bi ijedna nova riječ mogla.
Šutjela sam ondje gdje su drugi govorili, i ta je šutnja bila moja snaga.
Šutjela sam ondje gdje su drugi govorili, i ta je šutnja bila moja snaga.
Nisu je mogli oduzeti jer je nisu mogli čuti, a ono što se ne može čuti ne može se ni ukrasti. Riječ izgovorena ulazi u tuđe uši i postaje njihova onoliko koliko je bila moja.
Šutnja ostaje uvijek moja, do kraja, neokaljana tuđim tumačenjem.
Postoje šutnje koje bole kao rane i šutnje koje liječe kao korijenje.
Postoje šutnje koje bole kao rane i šutnje koje liječe kao korijenje.
Naučila sam razlikovati jednu od druge tek kad sam prestala bježati u riječi da bih izbjegla i jedne i druge.
Bolna šutnja je ona koja čeka da bude prekinuta, a ljekovita šutnja ne čeka ništa, ona je već cijela.
Kad sam progovorila iz bolne šutnje, riječi su mi izlazile kao krv iz posjekotine, brzo, prije nego što se rana zatvori.
Kad sam progovorila iz bolne šutnje, riječi su mi izlazile kao krv iz posjekotine, brzo, prije nego što se rana zatvori.
Kad sam progovorila iz one druge, riječi su izlazile kao voda iz izvora koji ne mari hoće li ga itko doći piti.
Šutnja koju biram nije odsutnost glasa. Ona je govor bez riječi, jezik kojim tijelo, pogled i disanje kazuju ono što bi rečenica samo pojednostavila.
Šutnja koju biram nije odsutnost glasa. Ona je govor bez riječi, jezik kojim tijelo, pogled i disanje kazuju ono što bi rečenica samo pojednostavila.
Kad sam nekome uskratila objašnjenje, nisam ga ostavila u mraku, ostavila sam ga pred vratima koja je morao sam otvoriti.
To je najveći dar koji šutnja daje, ne rješenje, nego prostor u kojem drugi mora naći svoje.
Riječ je oštrica jer siječe zrak i ostavlja trag koji se pamti. Blebetanja bez ikakvog smisla još više!
Riječ je oštrica jer siječe zrak i ostavlja trag koji se pamti. Blebetanja bez ikakvog smisla još više!
Šutnja je korice jer čuva oštricu od trošenja, od upotrebe koja bi je otupila.
Ona koja govori bez prestanka troši svoju moć na sitno, kao nož kojim se svakodnevno reže kruh dok se zaboravi da može i drugo.
Ona koja zna kad ušutjeti, čuva rez za trenutak kad rez mora značiti.
Naučila sam, naposljetku, da su i riječ i šutnja isto prijestolje, samo gledano s dvije strane.
Sjedi na njemu ona koja zna da nije dužna govoriti da bi postojala, ni šutjeti da bi bila jaka.
Ona koja zna kad ušutjeti, čuva rez za trenutak kad rez mora značiti.
Naučila sam, naposljetku, da su i riječ i šutnja isto prijestolje, samo gledano s dvije strane.
Sjedi na njemu ona koja zna da nije dužna govoriti da bi postojala, ni šutjeti da bi bila jaka.
Sjedi ona koja bira, a izbor je jedina kruna koju nitko ne može skinuti.
I zato, kad jednom zašutim posve, ne tražite u toj tišini odsutnost.
I zato, kad jednom zašutim posve, ne tražite u toj tišini odsutnost.
Tražite ono što je predugo čekalo pravi trenutak da postane riječ, jer i vatra, prije nego što plane, dugo šuti u drvetu koje čeka šibicu.
_________
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak