OGANJ KOJI ČEKA KIŠE
Postoje načini dolaženja koji ne ostavljaju tragove na pragu, a ipak sve promijene.
Dolaziš mislima, tihim podzemnim hodnicima koje samo duša poznaje, i griješ se na vatri koju nisam palila za sebe.
Palila sam je jer mrak je predubok kada se ne gori.
Postoje trenuci u kojima je jedina istina zapravo plamen.
Isto tako postoje srca koja znaju samo jedan jezik — jezik davanja, jezik topline koja se ne mjeri i ne dijeli na dijelove nego se izlijeva cijela odjednom, poput rijeke koja nije naučila teći napola.
Ja sam takva rijeka.
Duboka, nemirna i bogata iznutra, puna onih slojevitih tišina koje govore više od svake izgovorene rečenice.
Moja ljubav nema granica — ne kao slabost, nego kao priroda oceana koji ne pitaš kamo ideš kada ulaziš u njega, koji te prima onakva kakav jesi, koji plavi sve što mu se približi svojom bezuvjetnom, tihom puninom.
Oplahuje te kao val koji se vraća uvijek na isto mjesto zato što ne zna drugačije — zato što je to njegova jedina i najprisnija istina.
Ti se griješ tihom željom duše koja je naučila primati svjetlost a da ne pita odakle dolazi.
Griješ se kao što se grije putnik koji je hodao predugo po hladnom i koji, kada napokon nađe ognjište, zaboravi da se ognjišta ne smiju ostaviti bez drva.
I ja to razumijem.
Mada povremeno boli uranjanje do mjesta unutar sebe gdje razumijevanje i tuga postaju jedno.
Tamo gdje se samilost prema tebi i prema sebi isprepliću kao korijenje dvaju stabala koja su izrasla preblizu jedno drugome.
No ne znam kako dišeš.
Ne znam kakve su ti misli u onim dugim šutnjama koje ostavljaš za sobom poput praznih čaša na stolu.
Nije li to što gradimo samo lijepa iluzija kuće, silueta zavičaja nacrtana na magli, nešto što izgleda čvrsto sve dok ne pokušaš ući unutra.
I ta ne-znanja skupljaju se u meni polagano, slažu se jedno na drugo poput suhog lišća u kasnoj jeseni, i ja ih nosim onako kako se nose stvari za koje ne postoji pravi džep .... nespretno, neprestano svjesna njihove težine.
Jer toplina srca polako jenjava.
Ne jer to želi, ne jer je postala drukčija od one što je bila ... jenjava jer treba gorivo, treba one konkretne, sitne i važne stvari.
Treba da se netko prema njoj sagnje i kaže tiho: i ja sam ovdje.
Negdje na rubu svjesnog i nesvjesnog zavibrira misao kako se uz vatru ne dolazi samo ugrijati već treba donijeti malo drva.
Sva ova rijetka i nedjeljiva punina koja živi u meni, ne želi se trošiti u prazno, u lijepe trenutke koji se ujutro ne pamte, u rečenice koje nestaju čim ih izgovorimo, u ljubav koja odlazi i ne vraća se kao jeka.
Dvije duše koje trebaju istu svjetlost ne mogu živjeti od samo jedne od njih.
Dva bića koja se trebaju kao zrak — ne kao ukras, ne kao povremena utjeha — trebaju se onako fundamentalno, onako bez čega se ne može, kao ptica koja treba nebo ne da bi ga posjedovala nego da uopće bude ptica ili kao oblak koji treba da vjetar da bi putovao i bio više od puke vlage zaustavljene u prostoru.
I kada jedno od njih gori a drugo promatra plamen to je samo lijepa usamljenost s društvom.
A ipak....Ipak ostaje nešto što ne znam kako nazvati — neka tanana nit koja ne puca posve, koja tinja negdje ispod svega što ne znamo i svega što se bojimo reći naglas.
Možda je to nada. ..
Ili samo sjena nade.
Negdje daleko, more čeka u svojoj staroj, mirnoj sigurnosti.
Znam da se valovi — uvijek — vraćaju.
____________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ -Maja Šiprak