ODSUTNOST KAO PRISUTNOST
U potrazi za smislom ljudskih odnosa često zaboravljamo da najljepše simfonije nastaju iz stanki, a najdublje istine iz tišine koja prethodi odgovoru.
Izreka kaže: „Ako vam je suđeno da budete zajedno, život će vas prvo razdvojiti (i to nije greška)“.
Ta naizgled paradoksalna misao krije u sebi duboku arhitekturu sudbine, u kojoj je razdvajanje tek nužna klesarska ruka što oblikuje dušu za njezino konačno prebivalište.
Život nas ne razdvaja iz hira ili kazne, već nas udaljava kako bismo narasli do punine vlastitog bića, radili na sebi da postanemo cjeloviti.
Kada bismo neprestano ostali stopljeni, bez prostora i sjene, naša bi se ljubav pretvorila u statični reljef, lišen dinamike rasta.
Razdvojenost je, stoga, čišćenje vida – ona je magla koja se spušta na krajolik ne da bi ga izbrisala, već da bi nas naučila cijeniti sunce koje će je u svitanje rastjerati.
U tim razdobljima samoće, čežnja prestaje biti bol i postaje tiha, stvaralačka sila. Ona je nevidljivi most građen od misli, most čiji se lukovi ne oslanjaju na zemlju, već na čistu, neshvatljivu vjeru.
Jer, istinska bliskost ne poznaje zakone fizike ni geografske duljine.
Dvije duše koje su suđene jedna drugoj slične su zvijezdama, iako ih dijele svjetlosne godine praznine, one neprekidno plešu oko istog nevidljivog središta gravitacije.
To privremeno izgnanstvo iz prisutnosti onog drugog zapravo je ispit zrelosti, inicijacija kroz koju prolazimo kako bismo shvatili da nitko nikoga ne posjeduje.
Tek u slobodi i daljini možemo spoznati jesmo li vođeni prolaznim plamenom strasti ili pak onim vječnim, podzemnim ognjem koji tinja duboko ispod naslaga svakodnevice.
Kada se, nakon svih lutanja i prešutnih samoća, ti razdvojeni putovi ponovno susretnu, to više nije puki stjecaj okolnosti.
To je povratak izvoru.
No, taj povratnik više nije ista osoba koja je jednom otišla; obogaćen iskustvom praznine, on sada zna cijeniti puninu svakog zajedničkog trenutka.
Razdvajanje je bilo vatra koja je spalila sve suvišno, ostavljajući samo čisto zlato bitka.
I dok se večer polako spušta nad nemirne obrise svijeta, ostaje nam samo spoznaja da su najveće udaljenosti zapravo najkraći putovi prema sebi.
A tamo, na samom rubu spoznaje, gdje se brišu granice između jave i sna, tkaju se niti sudbine.
One se ne vide okom, ne mjere se koracima, nego se ćute u onom tihom otkucanju srca koje u tmini prepoznaje ritam onog drugog, znajući da je svemir, u svojoj neshvatljivoj mudrosti, već odavno zaključao njihova vrata, a ključ sakrio na dno najdubljeg, šutljivog mora.
_______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak