Odjek u školjci vremena
Ulazim tiho, gotovo nepostojeća, kao sjena koja kasno navečer prijeđe preko tuđeg praga.
Tamo gdje se spajaju prošlost i zaborav, prepuštam se tami koja me čuva.
Oprosti što sam ovdje nepozvana. Što nosim ta kratka sjećanja koja, poput krhotina ogledala, oštro režu vaš mir.
Znam da uznemirujem tišinu koju ste pažljivo gradili, unoseći nemir svojih nedorečenih slika.
Oprostite i na svojoj odsutnosti. Na svim onim trenucima u kojima sam trebala voditi ugodne razgovore s vama, dok sam umjesto toga ponirala duboko u sebe.
Tamo, u vlastitim dubinama, postala sam nevidljiva – čak i sebi samoj.
Ta povučenost nije bila hir, bila je to potreba da opstanem u svijetu koji prebrzo teče o ranjava.
Znam da postoje oni koji me čekaju, koji još uvijek računaju na moju dobrotu.
Njima dugujem najveću ispriku. Sebična sam u svojim sjećanjima. Čuvam ih pod ključem jer vjerujem da ih nemam s kime podijeliti.
A čak i kada bih pronašla nekoga, obuzima me strah.
Bojim se da bi se ta sjećanja, jednom izgovorena, raspršila
Izgubila bi svoje izvorne boje, svoje teške mirise i gorke okuse. Prestala bi biti ovoliko moja. Postala bi tek izblijedjele priče u tuđim ušima, i gorak okus na nepcu onih koji tuđu brigu vode.
Tek sada, u ovom teškom trenutku spoznaje, otvaram oči.
Oprostite mi što tek sad vidim ono što je očigledno, nema više ptica.
Nema ih na granama, nema ih na tlu, nema ih na nebu mojeg djetinjstva.
Svijet se promijenio dok sam žmirila.
Ostala sam sama, stajati uz obalu mirisa isušenog mora.
Svijet stvara buku, a ja tonem u nepomičnost.
Tamo gdje se valovi više ne vraćaju, postojim samo kao jeka.
----
Plejada pamti@ Maja Šiprak