ODJEK NEVIDLJIVOG

ODJEK NEVIDLJIVOG

Svijet u kojem obitavamo tek je prividna čvrstoća odnosno krhki paravan razapet preko bezdana titraja koji nas određuju prije nego što uopće izgovorimo svoje ime.
Kao da ispod svake opipljive površine drhti nešto starije od jezika, nešto što zna naše lice još iz vremena kad lica nisu postojala.

U tom prostoru, gdje se misao dodiruje s materijom, ne postoji slučajnost, već samo jeka.
Svaki susret, svaki neočekivani zaokret sudbine — sve su to povratne frekvencije onoga što smo jednom, možda i nesvjesno, uputili u tišinu.
Možda bi trebalo naučiti pisma slati sami sebi, ispisana nevidljivom nijansom na pergamentu zraka, nadajući se da će netko, negdje, prepoznati taj rukopis svjetlosti.
Čovjek je, u svojoj srži, instrument koji neprestano ugađa vlastite žice.
No rijetko stane u dovoljnu tišinu da čuje vlastiti ton.
Svaka misao koju pustimo u tišinu sobe, svaki onaj poluglasni monolog u sumrak, nestaje u praznini.
On je kamen ubačen u mirnu vodu bitka — i krugovi se šire, dotiču obale drugih bića, vraćaju nam se kao sudbina.
Nazivamo to fizikom, jer nam je lakše podnijeti strogu egzaktnost nego priznati da smo dobrim dijelom tvorci vlastite zbilje.

Ne, to je fizika duše — ona koja ne poznaje hladne formule, već samo toplinu prisutnosti.

Kada srce progovori jezikom hvale, kada usne blagoslove i ono što ih boli, događa se onaj tihi, mistični prijelom svjetlosti.
To je najviša frekvencija: ona tanka, zlatna nit ljubavi koja nas veže za vječnost. U tom trenutku prestajemo biti promatrači i postajemo suučesnici u stvaranju.
Harmonija nije odsutnost boli — ona je savršen raspored tišine i krika, ugođen na ton koji ne ranjava, koji rane pretvara u prozore.

I doista, unutarnji su pejzaži ti koji boje naše vanjske horizonte. Ako u sebi nosimo miris stare biblioteke, mir i radost tihe kiše na prozoru — svijet će nam odgovoriti istim tim šumom lišća, istom onom mekoćom koja pristaje na naše rubove.

Ogledala su se samo okrenuta prema unutra, i ono što tamo zaiskri postat će naša zbilja.
Promjena frekvencije čin je duboke predaje onome što je u nama najčišće — ne bijeg od sebe, nego povratak sebi, u onu točku gdje još nismo bili ranjeni pa nismo naučili braniti se od ljepote.

Postoji jedan trenutak, kojeg se gotovo ne sjećamo, a koji se stalno ponavlja — trenutak tik prije nego što zaspemo, kada granice između nas i svega ostalog počnu se topiti kao vosak.
U tom međuprostoru, ni san ni java, tijelo zna ono što um odbija primiti: da nismo odvojeni.
Da nikada nismo bili.

Na kraju, kad se ugaše svjetla razuma, ostaje samo titraj.
Onaj koji smo poslali u mrak, čekajući da nam se vrati kao jutro.

A u onom kutu sobe, gdje se sjenke spajaju s prašinom, još uvijek podrhtava neizgovoreno da — kao jeka koja je pronašla svoj put kući, prije nego što je uopće krenula.
Kao duša koja se sjeća neba, i tiho, bez sjete ostaje u tom sjećanju.

________________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak