OČI U KOJIMA SE PREPOZNAJE VJEČNOST
Ponekad se vrijeme prelije preko svojih obala, a opipljivi svijet izgubi u mračnoj mistici zaborava. U tom bezrazložnom bljesku, dva se pogleda ne susreću u sadašnjosti, nego se prepoznaju iz neke prastare vječnosti.
U tom bezrazložnom i tihom dodiru zjenica, tuđe oči prestaju biti tuđima.
One postaju ogledala u kojima ne gledamo svoj vanjski lik, već vlastitu, prastaru supstancu, odnosno dušu koja je u drugome pronašla svoj zaboravljeni dom.
Svaki čovjek kroz život nosi prešutnu, mističnu usamljenost. Hodočastimo svijetom ogrnuti vlastitom kožom, uvjereni kako smo otoci odvojeni dubokim, hladnim morima nepremostive otuđenosti.
No, kad se dogodi taj čudesni, neslućeni susret pogleda, ta se mračna pučina u sekundi premosti.
Kroz prolaz od šarenica i svjetla, eoni razdvojenosti rastaču se poput jutarnje magle nad tihom vodom.
Nije to tek puka naklonost niti slučajna iskra prolazne simpatije. To je duboki, metafizički eho iskonskoga prapocetka u kojem smo svi bili jedno.
To je čista, baršunasta nostalgija za cjelinom.
Niti jedna riječ ne posjeduje snagu kojom zjenice u takvim trenucima govore.
One postaju nepogrešivi prevoditelji onoga što leži izvan domašaja ljudskoga jezika.
U tom nečujnom dijalogu prepoznajemo istu tugu koju sami nosimo, istu bezmjernu čežnju, iste tišine i neizrečene molitve. Tuđe oko, kad se u njemu zrcali naša vlastita bit, prestaje biti nepoznati prozor, ono postaje unutarnje svetište, tihi hram u kojemu se naše napukle krhotine ponovno spajaju u savršeni mozaik.
Zato ti pogledi nikada ne ostavljaju trag samo u vremenu, oni ostavljaju otisak u vječnosti. Kroz njih ne gleda fizikalnost oka, već neprolazna, beskrajna prisutnost.
I dok svijet neumitno nastavlja živjeti svojim bučnim i prolaznim putevima, duša ostaje usidrena u tome prepoznatom pogledu, svjesna da više nikada neće biti posve sama.
Na koncu, kad se zavjesa dana spusti i svi ovozemaljski obrisi ugasnu, ostaje samo taj tajanstveni trag prepoznavanja. Možda smo svi tek rasuti dijelovi jedne iste svjetlosti koji u tami traže svoje izvornim sjajem obasjane odraze.
A kad se napokon pronađemo u tuđim, a tako bliskim očima, krug se zatvara i mi više ne znamo jesmo li u tim dubinama vidjeli drugoga, ili smo se konačno, nakon eonâ lutanja, uspjeli vratiti samima sebi.
----
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak
@maja šiprak
