Pomirena sa sobom, nastanjujem prostor u kojem su davno utihnula pravila.
Ne kršim ih više, ne stoga što bih pokleknula pred normom, već zato što je potreba za otporom usahnula pred tišinom koju živim.
Moje bivanje teče polako, poput rijeke u smiraj dana, usmjereno prema vlastitome svršetku bez straha i bez žurne kretnje.
U toj staloženosti, gdje se više ništa ne mora dokazivati, raskriljuje se čista, netaknuta prisutnost.
Volim te i voliš me ... ta jednostavna istina stoji među nama izrečena bez suvišnih teza, u pogledu širom otvorenom, u kojem se slobodno gnijezde ptice selice, a s njima, u istom tom pogledu, gnijezdi se i iluzija zajedničke budućnosti, krhka, možda varljiva, ali nježno prisutna, jer ni ne pokušavamo je otjerati.
Ne tražimo čvrste spone tamo gdje su dovoljne tek povremene, ali duboke točke susretanja.
Nisam prosula budućnost po uglačanim površinama svakodnevice, niti sam prošlost prepustila olakim vjetrovima zaborava.
Umjesto toga, prihvatili smo život kao neprekinuto putovanje.
Putujemo nesputano prema svim onim predjelima koje sanjamo dok ležimo isprepletenih udova, u onoj nijemoj bliskosti gdje se granice dvaju tijela brišu i pretvaraju u jedinstven krajolik.
U tome darivanju ne postoje dugovi.
Poklanjamo se jedno drugom kroz treperave, zlatne niti nevidljivog tkanja, kroz one ulovljene, trenutke koje živimo punim dahom, a potom ih sklanjamo u pernate nabore neba, gdje ostaju sačuvani od zuba vremena.
Iznova i iznova pronalazimo tanane načine da se volimo bez posjedovanja, u potpunoj predanosti trenutku.
I dok se tihi koraci našeg putovanja gube u sumraku koji neumitno dolazi, ostaje samo jedno pitanje bez odjeka: jesmo li mi ti koji prolazimo kroz vrijeme, ili vrijeme samo, poput blagog daha, prolazi kroz nas dok ostajemo urezani u vječnost?