U početku bješe tišina, i u toj tišini prostor koji nije tražio ime. Ljudska je duša stvorena od istog onog nemira koji pokreće zvijezde Ona je satkani vjetar, bljesak u potrazi za bezdanom.
No, kada se dvije takve beskonačnosti susretnu u prolaznosti vremena, uplaše se vlastite veličine.
Iz tog straha, iz te ljudske, slijepe potrebe da se uokviri neuhvatljivo, rađaju se kavezi.
Ljubav tada, odjevena u teške okove posesivnosti, zaboravlja da je njezino podrijetlo svjetlost, a ne zemlja.
Pitam se koja formula otkriva kako ukrotiti vječnost u prolaznom trenutku, a pritom joj ne slomiti krila.
Zatvoriti biće u krletku iz straha od gubitka najgora je iluzija srca. Čovjek kojemu su odrezana krila više nije onaj isti čovjek kojeg smo zavoljeli.
On postaje tek sjena, nijemi eksponat u galeriji naših nesigurnosti. Istinska, velika bliskost ne niče iz zabrana, već iz one tihe, ponizne ljubavi.
Poniznost u ljubavi nije predaja niti slabost — to je sveta spoznaja da drugi nije naš plijen, već dar koji nam je povjeren na čuvanje.
Kada ljubav skine krunu ponosa i prestane zahtijevati vlasništvo, dlanovi se otvaraju.
A paradoks svemira je jednostavan: s otvorenog dlana ptica rijetko želi odletjeti.
Najdublja tajna odnosa krije se u prelijevanju dvaju svjetova — u davanju onoga što nam najviše nedostaje. Onog što istinski treba našem biću.
Onaj tko nosi nebo u sebi, naučit će zemaljsko biće kako nadrasti gravitaciju straha i vinuti se u prostore gdje prestaju riječi.
S druge strane, onaj tko ima korijenje, poučit će vječnog nomada kako u tišini jednog zagrljaja pronaći svoje konačno utočište.
To je sveta alkemija: let bez bježanja i pripadanje bez tamnice.
Kada se utišaju svi ljudski glasovi i kada se magle vremena spuste nad našu malu javu, ostaje samo tajni zapis u kamenu bitka.
Let i ostajanje postaju jedno te isto gibanje.
U toj mističnoj točki gdje se spajaju visina i dubina, kavezi se rastaču u prah, a prostor između dva bića prestaje biti udaljenost.
Postaje hram.
Tko u tom hramu nauči voljeti bez okova, taj više ne hoda zemljom — on spava na jastuku od zvijezda, siguran da se prava sloboda nikada ne gubi, jer ona je oduvijek bila samo drugo ime za dom.
@Maja Šiprak
@Maja Šiprak