Nebeske svilene niti
Kiša nije tek meteorološka pojava, banalno oticanje vodenih kapi niz sive strehe svijeta.
Ona je pradavni, tajanstveni liturgijski čin u kojem se nevidljivo rastvara u vidljivom. Ona je dar, tiha i svemoćna veza neba i zemlje, pukotina u vremenu u kojoj visine napokon odlučuju zagrliti nijemo, hrapavo tlo.
U tom dodiru nema silovitosti, već samo bezdanasmirenje, nebesa pognuta nad zemaljskom kolijevkom.
Bez te mistične rose, bez tog nebeskog napitka što polako kaplje kroz pore prašine, naša bi unutrašnjost ostala pusta, beskrajno suha i lišena božanskog daha.
Bez kiše, u nama jednostavno ne bi bilo života.
U svakoj kapi što padne krije se cjelokupno pamćenje svemira, šapat zaboravljenih vijekova i suza nebeske čežnje za tvarom.
Kada nebo zaplače ili progovori kroz srebrne niti, zemlja ne odgovara glasno.
Ona upija, otvara svoje usnule dubine i u tišini pričešćuje svaku travku, svaki kamen, svaki otkucaj skrivenog srca.
To je kretanje koje podsjeća na prapočetak, spuštanje svjetla u tamu, dah duha nad vodenim ponorima.
I tako kiša razbija lažnu čvrstoću naših sazidanih usuda i podsjeća nas da smo u svojoj srži tek žedna, ispucala zemlja koja čezne za nebeskim poljupcem.
Gledajući kroz prozore svoje prolaznosti, osjećam kako kišne kapi ne natapaju samo tlo pod našim stopalima, već prodiru hladnim, ljekovitim prstima u samu tminu naše duše.
One ispiru talog prolaznih briga, omekšavaju stvrdnuta mislišta i rastaču našu oholost do najfinijeg praha.
U tom ritmičnom, nespoznatljivom doboševanju po crijepovima i lišću, slute se tajne koje se ne mogu izreći riječima. Sluti se vječnost koja je pristala postati vremenom, beskraj koji se smanjio na veličinu jedne jedine kapljice.
I dok se sumrak rastapa u tekućem sivilu, sve postaje jedno: nebo više nije gore, zemlja više nije dolje.
Sve granice iščezavaju u tom neprekidnom, svetom prelijevanju.
Kiša prestaje biti samo voda i postaje prozirni most, nevidljivi dah koji spaja ono što je odvajda bilo razdvojeno.
A kada i posljednja kap potone u crnicu, nastaje muk, ali ne muk praznine, nego tišina pune prisutnosti.
Zemlja ostaje tiho disati, teška od primljenog darivanja, dok se u kapljici što još drhti na vrhu jednoga lista zrcali čitavo nevidljivo nebesko carstvo... prikriveno, nijemo i zauvijek prisutno u nama.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak