NAPAJAJ SE LJUBAVLJU, SVAKI DAN IZNOVA
Postoji tren, tih poput uspavanog jezera, u kojem žena shvati da svijet ne stane kad ona zastane.
Taj tren ne dolazi s gromom ni s naglašenom dramom prekretnice, već dolazi kao tiho svitanje, kao prva pukotina svjetlosti kroz teške zavjese godina provedenih u čekanju da netko drugi potvrdi njezinu vrijednost.
I upravo u toj pukotini rađa se najljepše doba jednog života, doba kada sebe prestaje mjeriti tuđim pogledom, a počinje disati vlastitim ritmom.
Dugo se vjerovalo da je važnost nešto što se prima, poput dara iz tuđih ruku, poput odsjaja u nečijim očima koji nas vjeruje da postojimo.
No važnost koja ovisi o drugome nalik je svijeći ostavljenoj na propuhu koja gori, treperi, i gasi se svaki put kad netko prođe prebrzo, predaleko, prehladno.
Prava sloboda počinje onog trenutka kad se ta svijeća prenese unutra, u zatvoreni prostor vlastitoga bića, gdje je vjetar tuđih raspoloženja više ne može dotaknuti.
Ubiranje plodova slobode nije čin oholosti, nego čin dozrijevanja. To je vrt koji se dugo obrađivao suzama, satima usamljenosti, noćima u kojima se duša pitala zašto se toliko trudi biti voljena, a tako se malo trudila voljeti samu sebe.
Kad taj vrt konačno rodi, plod je gorko-sladak, gorak jer podsjeća na sve izgubljene sate, a sladak jer donosi mir koji se više ne može oduzeti, jer nije posuđen već je uzgojen.
Ljubav prema sebi je jedini temelj dovoljno čvrst da na njemu istinski poraste svaka druga ljubav.
Osoba koja ne zna stajati sama, kao stablo usred vjetrometine, ne može ni voljeti bez straha, jer u svakom zagrljaju traži spas, a ne susret dvaju cjelovitih bića.
Rasti kao osoba znači naučiti da se korijenje najprije mora usaditi u vlastito tlo, a tek potom grane mogu slobodno posezati prema nebu drugih duša, bez panike da će vjetar oduzeti ono što je iznutra već sigurno.
Postoji jedna jedina osoba čija se ljubav i podrška moraju tražiti neprestano, iz dana u dan, u svakom svitanju i svakom sutonu, a to je ona sama, ono unutarnje ja koje čeka, strpljivo poput stare rijeke, da mu se konačno progovori nježno.
Strpljivost prema sebi nije slabost niti isprika za mlakost, to je najzahtjevnija disciplina duha, jer je lakše biti strog prema sebi nego blag, lakše kažnjavati nego razumjeti,
lakše bježati u tuđe potvrde nego sjesti sam sa sobom u tišini i reći, dovoljna sam, dovoljan sam, ovakva, ovakav, upravo sada.
I tako, na kraju svakog dana koji donosi novu vježbu strpljivosti, ostaje samo jedna istina, mistična u svojoj jednostavnosti: sloboda ne dolazi kad nas netko drugi napokon zavoli onako kako smo oduvijek željeli, nego kad se sami sebi vratimo poput putnika koji je, nakon dugog lutanja tuđim krajolicima, napokon prepoznao vlastiti dom.
Tamo u dubini nešeg bića, u našoj duši , gori svjetlo koje ne treba tuđi vjetar da bi gorjelo, i u tom svjetlu, tiho i vječno, počiva sva ljubav koja nam je ikada uistinu bila potrebna
-----------------
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak