NADA - ili na obali nepostojećeg izlaza
Iza sedam slojeva tišine, tamo gdje se nebo dodiruje s osamljenošću, rađa se titraj.
On nema zvuk, nema oblik, ali nosi težinu svih svjetova koji su ikada čeznuli za svjetlom.
To je nada, ta neuhvatljiva, maglovita pojava koja se useljava u čovjeka poput nepoznata gosta, donoseći miris kiše u zemlju zahvaćenu sušom, ali i miris paljevine u dom koji još nije izgorio.
Je li ona beskrajni kraj, horizont koji se neprestano izmakne baš u trenutku kada ga dotaknemo, ili tek najsporija, najrafiniranija kazna izrečena ljudskoj duši?
Nada je, u svojoj najdubljoj naravi, paradoks usuda.
Ako je kraj točka u kojoj sve utihne, u kojoj prestaje traženje, a nastupa konačna spoznaja, tada je nada zaista kraj bez kraja.
Ona je vječni odjek koji odbija zamrijeti, pukotina u vremenu kroz koju izire vječnost.
Ona tješi, ali ta utjeha nikada ne donosi smirenje.
Ona donosi odgodu.
U toj odgodi, čovjek gradi kule od oblaka i čeka rasplet koji se, poput sjene u sumrak, izdužuje što više prema njemu korača.
Kada se nada useli u pukotine duše, ona ukida mogućnost konačnog poraza, ali istovremeno oduzima i dostojanstvo mirnog pristajanja na kraj.
Ona nas drži zarobljenima na obali nepostojećeg izlaza, nudeći nam viđenje otoka koji možda postoji samo u odrazu našega vlastitog oka.
S druge strane, nastupa njezino mračnije, hladnije lice.
Ako je trajanje u neizvjesnosti teže od samoga pada, nije li tada nada najsporija kazna?
Kazna koja ne udara bičem, nego vretenom vremena na kojemu se sporo, nemilosrdno namata ljudska patnja.
Kada nada postane zamka, ona prestaje biti dar i postaje polagano usmrćivanje duha.
Ona nas nagovara da preživimo još jedan dan, još jedan sat, još jedan uzdah, obećavajući da će sutra donijeti odgovor, a donosi samo novu neizvjesnost.
Dok nas nada drži za ruku, mi ne krvarimo brzo..., mi kapljemo, polako i nečujno, trošeći vlastite snage na sjenu umjesto na stvarnost.
U tome leži njezina najsurovija elegancija.
Ona ne ubija odjednom, nego nas uči kako umirati godinama, nazivajući to strpljenjem.
Pa ipak, u toj dvojnosti krije se čitava tragika i ljepota ljudskoga postojanja.
Nada je, možda, jedina kazna koju čovjek sam odabire i jedina beskonačnost koju je sposoban nositi.
Ona je spona između onoga što jesmo i onoga što bismo mogli biti, tanka nit razapeta iznad ponora besmisla.
Bez te kazne bili bismo tek stijene na vjetru, pošteđeni boli, ali lišeni čuda, njome smo hodočasnici kroz vlastitu mlinicu vremena.
Kada se zavjesa konačno spusti i ugasnu svi šapati, ostaje samo tmina.
No, u toj tmini, nečije oči još uvek traže iskru.
Moguće je da je nada zaista i nezaustavljivi kraj bez kraja i najspornija kazna koja se polako uvlači u kosti.
Ali dokle god čovjek podnosi tu kaznu, on dokazuje da u njemu postoji nešto veće od samoga ponora.
Nešto što radije bira vječno čekanje u mraku nego konačno pristajanje na mrak.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak