NA OBALI NEZASLUŽENE MILOSTI
Prije nego što se rodi misao i prije nego što želja podigne svoj glas, postoji tiha modrina postojanja, odnosno prostor bez zahtjeva i bez pregovora sa sudbinom, prostor u kojem duša ne traži ništa jer prepoznaje da joj je sve već darovano.
Ondje, na granici između vidljivog i nevidljivog, čovjek prvi put osjeti da nije gospodar života, nego njegov zahvalni sudionik.
Dugo sam vjerovala da je život zagonetka koju treba riješiti, tvrđava koju treba osvojiti ili dug koji nam svijet mora vratiti.
No mudrost dolazi tek kada odustanemo od potraživanja. Kada dlanovi ostanu prazni, oslobođeni grča posjedovanja, u njih može stati čitav svemir.
Sve što prolazi kroz naše dane, kroz oči i kroz srce, dar je koji nismo zaslužili.
Nema malih stvari. Postoji samo naša zaboravljena sposobnost da prepoznamo čudo.
Treperava mrlja svjetlosti na zidu, miris zemlje nakon kiše, šapat krošnji u suton – sve su to nečujne objave ljepote koja nam se neprestano daruje.
Čak i gorčina nosi pečat milosti.
Dani obavijeni tugom nisu kazna nego duboki učitelji.
Oni nas klešu iznutra, šire prostor duše i uče nas kako primiti svjetlost bez oholosti.
Ono što nas boli često nas priprema za ono što ćemo jednoga dana razumjeti.
Koliko smo samo vremena izgubili podižući kule od straha? Strah je najvještiji kradljivac života.
Hrani se sjenama budućnosti i uvjerava nas da su prividi stvarniji od sadašnjeg trenutka. A dok smo strepili pred sutrašnjicom, radost je tiho sjedila pokraj nas, strpljiva poput vjernog pratitelja kojeg nismo primjećivali.
Mogli smo više voljeti, slobodno i široko poput neba koje ne zadržava ptice. Mogli smo se više radovati jednostavnoj činjenici da postojimo, ovdje i sada, u ovoj neponovljivoj konstelaciji vremena. Jer život nije bitka koju treba dobiti. On je rukopis koji se ispisuje nježnošću, s mnogo bjeline između riječi.
Najveća mudrost možda nije u razumijevanju svijeta, nego u zahvalnosti za njegovo postojanje. U sposobnosti da se pred svakim novim jutrom naklonimo kao pred svetinjom. Tada svakodnevica postaje tiha pjesma, a običan dan nalik hramu bez zidova.
Od života valja načiniti trag koji miriše na blagost, na prihvaćanje i na unutarnji mir. Mjesto gdje pitanje „zašto“ polako utihne, a iz dubine bića poteče jednostavna i sveta riječ: hvala.
I kada se jednoga dana zatvori krug naših koraka pod ovim nebom, ostat će samo ono što smo uspjeli vidjeti srcem. Sav napor, sve brige i svi strahovi rasplinut će se poput magle nad rijekom u zoru. Ostat će tek tihi sjaj proživljene ljubavi i spoznaja da smo bili gosti na veličanstvenoj gozbi postojanja, gdje je i najmanja mrvica kruha nosila okus vječnosti.
A tada, u beskrajnoj modrini iz koje smo došli i kojoj se vraćamo, duša će posljednji put udahnuti zahvalnost. Ne kao riječ, nego kao svjetlost. Ne kao misao, nego kao povratak. I shvatit će da je cijeloga života tražila vrata koja su oduvijek bila otvorena.
@ Maja Šiprak