MISA ZA NAPUKLI SVIJET
U sumrak koji više ne donosi mir, nebo se uvija u purpurne, olovne bore, poput čela kakvog drevnog starca koji predugo promatra propast vlastitoga roda.
Je li ovo sumrak svijeta ili tek prolazna sjena?
Pitanje ne treba izgovoriti naglas, ono već lebdi u zraku, gušće od večernje magle, rastvoreno u mirisu suhe zemlje koja uzdiše pod teretom ljudskih koraka.
Priroda više ne šuti onom blagom, majčinskom tišinom.
Nezina je šutnja postala napeta, poput tetive pred izbačaj strijele, dok se zrakom provlači slutnja da su dospjele one posljednje, krajnje ure u kojima se lomi osovina stvorenoga.
Zemlja ne krvari samo kroz napukla korita rijeka i ogoljene šume.
Ona vrišti bezglazjem.
Svaka oluja koja propara noćno nebo nije tek puki hidrodinamički poremećaj, već gnjevni rukopis napisan munjevitim nitima, upozorenje upućeno biću koje je zaboravilo odakle je poteklo.
Nebo se otvara u neobičnim, prijetvornim bojama, a vjetrovi nose šapat koji nalikuje tužaljci.
Je li to priroda postala zrcalo ljudske nutrine?
U svakom otrovnom izvoru i u svakoj usječenoj rani u kamenu zrcali se pomračina čovjekova duha.
Zloća nije ostala zatvorena u ljudskim prsima.
Ona se prelila u fiziku svijeta, natopila tla, otrovala oblake i izobličila same temelje postojanja.
I gdje je, u tom neumoljivom tkanju mraka, kraj svemu zlu?
Zlo nema svoje vlastito tijelo.
Ono je tek odsustvo, praznina, pukotina u stvorenomu poretku kroz koju otječe svjetlost.
Njegov kraj ne stanuje u izvanjskim kataklizmama niti u grmljavini s visina, jer nebo ne uništava...., ono samo svjedoči.
Kraj zla krije se u točki u kojoj će stvoreno morati proći kroz vlastiti oganj pročišćenja, u trenutku kada se ljudska oholost uruši pod vlastitim praznim sjajem, ostavljajući iza sebe samo ono što je istinito i neprolazno.
Kada se posljednji olovni oblak sklopi nad ugaslim vidikom i kada utihne i posljednji jauk gnjevnog vjetra, nastat će tišina dublja od samoga početka vremena.
U toj bezdanom mističnom sumračju, u kojem se više ne razlikuje nebo od zemlje ni dah od pepela, progovorit će nečujni Glas, ne kao osuda, nego kao konačno rješenje zagonetke.
Zlo će se tada raspršiti poput dima nad bezdanom, ne zato što je pobijeđeno silom, nego zato što u punini konačne Svjetlosti više neće imati niti jednu sjenu u koju bi se moglo sakriti.
---
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak
@naglasak