Krugovi u svijetu oštrih kutova
Čovjek se rađa s nevidljivim tlocrtom u prsima, nacrtom za kuću koja se tek treba sagraditi. No, prečesto nas u hodu kroz dane dočekaju oštri kutovi zbilje – bridovi tuđih očekivanja, sječiva nerazumijevanja i hladne forme svijeta koji priznaje samo ono što se može izmjeriti i omeđiti.
U takvom svijetu, dugotrajna samoća rijetko je stvar izbora; ona je tihi, nametnuti egzil. Pa ipak, upravo u tom vakuumu, gdje odjekuje samo vlastito bilo, započinje najdublja inicijacija duše.
Samoća je prostor u kojem se tvar našeg bića, pročišćena od vanjske buke, polako kristalizira. Kada čovjek provede godine u tišini vlastitog kutka svemira, on prestaje biti žrtvom izolacije i postaje njezinim alkemičarom. Poput malog bijelog kruga, simbola cjelovitosti, čistoće i vječnog povratka, ruka koja je pretrpjela mrak počinje ispisivati nježne linije po hrapavim zidovima svakodnevice. Ti obrisi su geste blagosti, misli utjehe bačene u eter, nevidljivi valovi suosjećanja koji putuju prema drugim, neznanim tragateljima.
Mi zaista ne znamo kamo odlaze niti u što se pretaču naši udisaji kada se sklopi mistična knjiga zemaljskog postojanja. Onkraj vela stoji tišina o kojoj možemo samo slutiti. No, ono što s bolnom, kristalnom jasnoćom znamo, jest drama bivanja ovdje.
Dok koračamo ovim tlom, najgušća tvar koju udišemo jesu usamljenost i samoća.
One nisu isto.
Usamljenost je čežnja za drugim, bolna svijest o praznoj stolici nasuprot nas.
Samoća je, pak, sveta samosvijest, prostor u kojem se susreću ljudsko i božansko.
Oboje nas, međutim, uči istoj istini: svi smo mi otoci istog arhipelaga, razdvojeni dubokim morima, ali povezani nevidljivim dnom.
I tu se rastvara vrhovni misterij naše potrage. Kada tragateljica u svom kutku svemira ispiše meki trag, a druga ga na posve suprotnom kraju svijeta prepozna i prihvati, oštri kutovi stvarnosti počinju se taliti. Naša samoća nije izolirani incident u hladnom kozmosu; ona je univerzalni jezik, nit kojom tkamo mrežu prepoznavanja. U konačnici, možda je upravo to smisao našeg boravka pod zvijezdama: transformirati sječiva svijeta u mekoću zagrljaja i spoznati da u kozmičkoj noći nitko, tko svijetli iznutra, nikada ne svijetli sam.
____
Plejada pamti @ Maja Šiprak