Krug u kojem gori tišina
Postoji jedan oblik stariji od svake izgovorene riječi, drevniji od prvog ljudskog glasa koji
se usudio prekinuti tamu.
Postoji jedan oblik stariji od svake izgovorene riječi, drevniji od prvog ljudskog glasa koji
se usudio prekinuti tamu.
Prije nego što je čovjek uopće poželio govoriti, njegovo je tijelo već znalo za krug, onaj nagonski, gotovo sveti pokret kojim se jedno biće savija oko drugoga, taj tihi geometrijski uzdah bez ijednog oštrog ruba, bez početka, bez kraja, bez mjesta na kojem bi se mogao slomiti. Zato, kad muškarac zagrli ženu ili joj priđe ženi s leđa i obavije je rukama, on ne izvodi gestu naučenu ni od koga.
On, u tom dahu, oživljava nešto što je postojalo prije njih oboje i što će, možda, postojati i kada njih više ne bude.
U tom se trenutku zatvara njegov i njezin krug, stopljen u jedan, bez vrata koja bi vodila prema van, bez pukotine kroz koju bi mogla procuriti hladnoća.
U tom se trenutku zatvara njegov i njezin krug, stopljen u jedan, bez vrata koja bi vodila prema van, bez pukotine kroz koju bi mogla procuriti hladnoća.
Sva se toplina okreće prema unutra, prema jednoj jedinoj, drhtavoj točki svemira, a ta točka, ta os oko koje se u tom trenutku vrti sve što jest, je ona.
On to možda ne bi znao izreći ni da ga netko upita, ali njegove ruke to znaju bolje od bilo koje riječi: da je ona, upravo sada, u ovom udahu, srce njegova svemira, mjesto u kojem se sve razbacano konačno smiruje i priznaje svoju težinu.
Muškarac šuti, a njegova je šutnja gušća od svakog izgovorenog obećanja.
Žena šuti, a njezina je šutnja duboka poput bunara u koji je konačno bačen kamen.
No ta tišina među između njih je živa, gusta, vruća rijeka koja teče ispod kože i ne pita nikoga za dopuštenje da postoji.
Ona to osjeti prije nego što uspije pronaći ime za taj osjećaj, kao žar koji zna prije razuma.
I dok ta struja prolazi kroz nju, nešto u njoj konačno popušta, otvara se, kao da su joj, sasvim neočekivano, narasla krila za koja nikada nije ni slutila da ih nosi ispod kože.
Krug je tako spokojan, tako gotovo bolno udoban, da se u njemu ona više ne brani, ne bježi, ne broji svoje rane.
Topi se u njemu polagano i neumitno, i prepušta mu se bez otpora.
Tada je ona u samom srcu tog tinjajućeg, gotovo užarenog kruga? Pitanje se rastvara u zraku i, čudesno, više i ne traži odgovor.
Postoje samo njih dvoje, oboljeni do same srži, predavajući se jedno drugom kao žedna zemlja kiši. ž
Možda je njen pogled sakriven od njenog pogleda, ali opet u tom sasvim privatnom krugu, ništa i ne mora biti skriveno, jer on od nje i ne traži da mu preda ono o čemu razmišlja, traži samo da bude tu, cijela, netaknuta, stvarna.
Jer izvan tog kruga svijet je hladan i okrutan, prepun vrata koja se zalupe prije nego što itko uspije zamoliti za utočište, pun glasova koji govore, a nikada ne slušaju.
Unutra, u tim rukama, sve je posve drukčije, tu je toplo poput ognjišta koje nikad ne gasne, tu je tiho poput prve minute nakon oluje, tu ima mjesta samo za dvoje i ni za koga više.
I dok vani vjetar nemilosrdno broji tuđe, žurne korake, ona stoji u samom središtu tog kruga i, možda po prvi put u životu, ne mora biti ništa osim onoga što uistinu jest — voljena do kosti, zaštićena od svega, potpuna napokon u tišini koja ju je, nakon toliko vremena,
konačno prepoznala kao svoju.
______________konačno prepoznala kao svoju.
Plejada pamti @ Maja Šiprak