Kromatika neukroćene duše
U prostranstvima gdje se sjene prelamaju kroz maglovitu koprenu postojanja, iznad tišine koja prethodi prvom udahu, lebdi jedno pradavno pitanje: tko smo dok nas nitko ne promatra?
Svijet priziva neprestane oluje, neumorno plete mreže tuđih očekivanja i ponire u naše unutrašnje tmine, tražeći da zaboravimo vlastiti melodijski kod.
Kao neumoljivi kipar, svakodnevica pokušava isklesati naše stijenke prema tlocrtu tuđih staza, preoblikovati naše tišine u tuđe krikove i utišati onaj nepogrešivi, unutrašnji šapat koji jedini poznaje naše pravo ime.
No, oduprijeti se tom potihom rasipanju vlastitosti, oteti se iz ruku svijeta koji neprestano kroji tvoju siluetu i ostati vjeran svojoj iskonskoj frekvenciji, to je najuzvišenija simfonija koju jedno ljudsko biće može odsvirati.
Ljudska je duša krhka instrumentacija, otkucaji srca tek su tihi ritmički udarci u beskrajnom orkestru kozmosa.
Pa ipak, svijet u svojoj buci često zahtijeva da svatko od nas pristane na ulogu pukog eha, na tihi prateći vokal u kompoziciji koju nije sam napisao.
Prolazimo kroz dane kao kroz gustu šumu ogledala u kojoj se naš izvorni lik razbija na tisuće tuđih odraza, dok svaki prolaznik, svaki usputni vjetar, nastoji ostaviti svoj trag na našem platnu.
Biti ono što jesi u takvom usudnom poretku stvari ne znači stvoriti utvrdu od ponosa, već imati hrabrosti ostati nezaštićen, otvoren i čist poput prve kaplje kiše na usijanom kamenu.
To je tihi, ali nemilosrdni čin pobune u kojem stišavamo tutnjavu vanjskih očekivanja kako bi kroz nas napokon progovorio onaj nepatvoreni, božanski ton.
Kada se sve uloge raspadnu, kada padnu sve zavjese i refreni zamru u daljini, u onom nečujnom međuprostoru između dvaju udaha, otkriva se tajna, nismo nastali da bismo bili jeka, nego čisti, samosvojni zvuk.
Svatko tko uspije sačuvati toplinu vlastitog ognjišta dok oko njega bjesne tuđe zime, ostvario je jedino postignuće koje nadilazi vrijeme i raspadanje.
A onda, kada se stišaju svi zemaljski glasovi i kada se raspline i posljednji odjek usudnog svijeta, ostaje tek bezvremeni, mistični kadencijski smiraj.
U tom uzvišenom polumraku, gdje se granice bića rastapaju u beskraju, duša prestaje tražiti potvrdu u tuđim očima.
Ona postaje suptilni, nenaslućeni ton koji se nenametljivo spaja s tišinom sferâ, sofisticirana, neuhvatljiva nota usred vječnog svemirskog napjeva, potpuno svoja, nedatirana i napokon slobodna.
-----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak