KLJUČAR BEZ KLJUČA
Prije nego što je vrijeme dobilo ime, u pukotini između dva svijeta, disala je tajna.
Bilo je to vrijeme bez oblika, nijemo i nepomično, sve dok se u dubini prsnog koša nije pomakla zaboravljena čestica svjetla.
Bezglasan i čist, taj se nemir odjenuo u svilu, tražeći prolaz kroz pukotine uma.
No, strah od nepoznatog neba nadvio se nad klicu koja je tek trebala prodisati.
Ruka koja je trebala milovati, stisnula se u čvor i ugasila sjaj prije nego što je uspio postati dan.
Čovjek je stao na prag vlastitog čuda i, uplašen od beskraja, odlučio zauvijek zaključati vrata.
Zatomiti takav sjaj znači pristati na polaganu smrt u budnom stanju.
Tek procvali cvijet, ubran prije nego što je uspio omamiti vjetar svojim mirisom, ostao je zatočen u stisnutoj šaci.
Nedostatak hrabrosti ovdje nije tek obična slabost; to je svjesni grijeh protiv vlastite sudbine.
Borba za voljenu ženu zahtijeva kidanje starih koža, rušenje zidova i silazak u arenu gdje se gube sve stečene sigurnosti.
On je izabrao ostati na tribinama, kao nijemi promatrač vlastite propasti.
Tko odbije rat za svjetlost, osuđuje sebe na vječnu stražu u pustinji.
Iz tog uzmaka rađa se tuga, teška i nepomična poput gorskog masiva.
To nije tuga koja viče ili plače već podzemna rijeka koja polako rastače temelje dvaju života.
Ona sada teče kroz oboje, jednako gorka i neizbježna.
Dijeleći istu prazninu, postali su povezaniji u patnji nego što su ikada bili u dodiru.
Njegov kukavičluk ispleo je nevidljivu mrežu u kojoj oboje stare, zagledani u daljine koje se više ne mogu dohvatiti.
Sada, na koncu ovog nedoživljenog vijeka, krug se zatvara.
Svila se pretvorila u pokrov, a zatomljeni plamen u pepeo koji ne grije, ali ne prestaje tinjati.
Na dnu njezinih očiju ostao je urezan obris čovjeka koji je mogao biti kralj, a izabrao je biti sjena.
I dok se sumrak spušta na stazu kojom nitko neće proći, nameće se spoznaja…, u nekom drugom, nemjerljivom vremenu, taj neobranjeni cvijet i dalje cvjeta.
No, vrata tog vrta zaključana su iznutra, a ključ je davno progutala noć koja nema ime.
@Maja Šiprak
