.jpg)
KAMENI STIH
/krug pripadanja/
U naručju hladne bijele tišine, u prostoru koji diše uspomenama i prolaznošću, stoji Ona.
Skulptura.
Dvoje.
Ili jedno, zauvijek podijeljeno i ponovno spojeno u neraskidivu nit.
Ne, to nije samo ukras, to je oživjela slutnja ljubavi, bol u mekom drvu koji je postao kamen, pjesma u stihu koji se prelijeva u prostor, u srce, u samu srž mog postojanja.
Gledam ih.
Dvije figure, nježne i krhke, obavijene jednom jedinom trakom, poput svile koja se ne kida, poput zavjeta koji se ne krši.
Njihova tijela se dodiruju, stapaju, postaju jedno disanje, jedna želja, jedna vječna misao.
Neizbježno.
Nevino.
A opet, u toj nevinoj prisutnosti leži duboka sjena.
Možda slutnja rastanka, možda strah od zaborava, možda spoznaja da je i najljepša ljubav tek privremeni gost u našem prolaznom životu.
Tekstura kamena je gruba, a opet, u toj grubosti se krije nevjerojatna mekoća.
Poput kože koja je osjetila previše, poput srca koje je previše voljelo.
Svaka pukotina, svaka nesavršenost, svaka nepravilnost je priča, suza, osmijeh, uzdah koji se utisnuo u ovaj neživi predmet i udahnuo mu dušu. Gledam ih i vidim sve nas, sve naše pokušaje da uhvatimo nedostižno, da sačuvamo prolazno, da pronađemo vječnost u jednom jedinom trenutku.
Sve je tu.
Strast,
nježnost,
tuga,
čežnja.
Sve se prelijeva u ovaj jedinstveni oblik, u ovaj vječni zagrljaj.
I ja, gledajući ih, postajem dio te priče, dio tog zagrljaja.
Osjećam kako se moja vlastita sjena sljubljuje s njihovom, kako se moja tuga prelijeva u njihovu tugu, kako se moja nada prelijeva u njihovu nadu.
A onda, u tom tihom dijalogu, u toj tišini koja govori više od riječi, osjećam kako se sve polako rasplinjuje.
Svjetlost se gubi, sjene se produbljuju, a likovi se polako povlače u tamu.
Kao da nestaju, kao da postaju tek uspomena na nešto što je nekada bilo, na nešto što bi moglo biti.
I u tom nestajanju, u toj misterioznoj odsutnosti, osjećam čudnu mirnoću.
Možda je to prihvaćanje prolaznosti, možda spoznaja da je i u tami, u zaboravu, u smrti, ljubav i dalje tu, negdje, u nekom drugom obliku, u nekoj drugoj vječnosti.
Ovaj zagrljaj nije kraj, on je tek početak.
Početak jednog dugog putovanja u nepoznato, u tami i tišini.
I ja, gledajući ih, znam da sam spremna krenuti na to putovanje.
S njima.
U njihovom zagrljaju, u njihovoj sjeni, u njihovoj vječnosti.
______________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak