ČETIRI STEPENICE NIŽE OD VLASTITOG IMENA
Kamen i neizgovoreno trojstvo
Prije nego što je svjetlo pristalo na ograničenja, prije nego što su stvari dobile imena da bi se mogle raspoznavati, postojalo je mjesto na kojem se ništa nije moralo objašnjavati.
Ondje smo se sreli kao dvije vode koje se prisjećaju da su bile ista rijeka prije nego što ih je kamenje razdijelio.
Sve što je poslije došlo, tijela, imena, razdaljine, godine, samo je geografija, nikada istina.
Zato ti znaš.
Znaš gdje mi se umor skuplja i kojim se dodirom rasterećuje.
Znaš koja tišina u meni traži riječi, a koja traži samo da se pokraj nje sjedi i ne pita ništa.
Znaš kako me držati za ruku i šutjeti sa mnom.
Znaš kako razgovarati sa mnom — ne odgovarati na ono što sam rekla, nego na ono zbog čega sam uopće progovorila.
Znaš kako me ljubiti, i to nisi naučio, to ti je materinji jezik.
Istog smo kova, i ono što jedno od nas zna, drugo se treba samo prisjetiti.
I upravo tu, na tom savršenom mjestu prepoznavanja, počinje moja rana.
Ne u onome što ne umiješ, već u onome što ostavljaš na čekanju. Neznanje ima svoju nevinost.
Onaj tko ne zna gdje se može promašiti bez krivnje, može ponuditi vodu žednome za svjetlom, bit će mu oprošteno — jer je promašaj bio iskren i iz neznanja.
Ali saznanje nema alibi.
Znanje je obećanje izgovoreno prije nego što su usta postojala.
Onaj tko točno zna gdje sam cijela, pa me ipak dotakne samo po rubovima, nije se izgubio, birao je površnost.
I svaki takav izbor tiho me uči nečemu što nema smisla naučiti, jer ono najbolje u meni ne traži odgodu, ne traži čekanje, ne pristaje na mrvice.
Ja pružam ruku.
Ruku pruženu kao ravnopravnost ti čitaš kao zahtjev.
Ruku pruženu kao poziv čitaš kao teret.
A ravnopravan odnos traži da se pomakneš.
Zovem te srcem, dušom i tijelom, trojstvom bez ostatka, svime što imam i svime što jesam.
Ti radije čekaš da se ja spustim nego da se ti popneš.
To je cijela aritmetika ove ljubavi, četiri stepenice koje se nikada ne prelaze u jedinom ispravnom i poštenom smjeru.
Jer poziv prema dolje nije poziv, nego mjera onoga koliko si spreman biti.
Ti tražiš nešto drugo..., da se smanjim točno na razliku između onoga tko jesi i onoga što si pristao biti.
Da svoju visinu nazovem zahtjevnošću.
Svoju puninu pretjerivanjem.
Svoju žeđ nezahvalnošću.
I najtiša izdaja nije ona koja te ostavi.
Najtiša je ona koja te unizi i pritom to nazove mirom.
Zar misliš da je sve oko tebe dostatno?
Vidim te kako jedeš mrvice s vlastite gozbe.
Vidim kako svoju širinu držiš u sobi bez prozora, pa se čudiš zašto je zrak težak.
Ti mjeriš ono što daješ, a mjeri se samo ono za što se bojiš da će nestati.
To je jedina istina ispod svega ostaloga, ne škrtariš zato što nemaš, nego zato što onaj koji daje, ostaje bez zaklona.
A ti si negdje davno naučio da je zaklon mir, da je to tiho umiranje i pristajanje na manje ispravna odluka.
Ali ako si ja, onda znaš i ovo - ja ne umijem voljeti na rate.
Nisam gladna niti više niti manje.
Ne tražim čuda, ni dokaza, ni obećanja izgovorena naglas.
Tražim jednu jedinu stvar, a ona je najteža od svih: simetriju.
Tražim da ono što znaš i ono što činiš stanuje u istom tijelu.
Jer dok stoje odvojeno, između njih raste šutnja koja s vremenom pojede sve ostalo - prvo riječi, pa dodir, pa naposljetku i samo prepoznavanje.
Zato ostajem gdje jesam.
Ne iz oholosti.
Visina o kojoj govorim nije visina nad tobom, nego visina na kojoj sam jedino cjelovita.
To je jedina točka s koje te mogu voljeti a da išta od sebe ne ostavim na stubištu.
Silazak četiri stepenice niže nije kompromis, to je amputacija izvedena tako sporo da nitko ne primijeti, sve do trenutka kad treba posegnuti za nečim visokim, a ruka više ne prihvaća.
I tada je kasno objašnjavati da se to dogodilo iz ljubavi.
Ruka ostaje pružena.
Ne zauvijek - nijedna ruka ne stoji zauvijek u zraku, ali dovoljno dugo da nikada ne možeš reći kako nisi znao gdje sam.
Voda ne pregovara s kamenom.
Voda čeka.
Ne iz inata, nego zato što zna o kamenu nešto što kamen još ne zna o sebi... da kamen nije zauvijek u istom obliku.
A ako je istina da sam ja ti i da si ti ja, onda je ovo tvoj vlastiti glas koji te napokon sustigao na stubištu.
Stoji na pola puta između onoga tko jesi i onoga što si pristao biti, i ne pita ništa.
Voda nikada ne pita.
Ona samo žubori uz kamen dovoljno dugo dok se kamen pod njezinim šapatom ne rastvori i ne sjeti da je i sam nekada bio voda..
I ostat ćemo tako na pragu neizrečenog - prepoznati, a necjeloviti.
Sve dok ne shvatiš da se nisi spasio od pada, nego si zaboravio kako se leti.
@naglasak
____________________
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak