KADA RUKE OTVORIMO

KADA RUKE OTVORIMO


Postoji tih i gotovo neprimjetan trenutak u kojemu se sve što smo čvrsto držali počinje raspadati, ne iz slabosti, već iz neke dublje, tjelesne mudrosti koju um još nije naučio razumjeti.
Kontrola je iluzija kojoj smo posvećeni gotovo religiozno.
Gradimo je od malena kao tvrđavu,
Svaki plan, svaki raspored, svaka rečenica koja počinje s kada budem ili ako uspjem, samo je još jedna cigla u zidu između nas i nesigurnosti življenja.
Živimo u uvjerenju da je budućnost materijal koji se klesanjem oblikuje, a ne rijeka koja teče mimo naših ruku, hladna i ravnodušna prema našim planovima.
A onda — nešto popusti.
Ne dramatično, ne s praskom koji bismo zapamtili.
Samo — popusti.
Kao konop koji je godinama bio zategnut pa se jednog jutra, bez razloga koji bismo mogli imenovati, oslobodi napetosti i visi u zraku, lagan i tih kao da je uvijek bio slobodan.
Postoje predmeti koji pamte, čak i onda kad ljudi odu. Razmišljam o tome što ostaje kad mi sve otpustimo.
Ne materijalne stvari, nego tvrdoću.
Onu koru odlučnosti koja nam s vremenom preraste u oklop.
Nosimo ga sa sobom i zaboravimo da je izvana hladna čelična površina, ne naša koža.Prepuštanje nema dobru reputaciju.
U jeziku kojim živimo, a jezik jest način na koji živimo, ne samo opisujemo život — prepustiti se zvuči kao odustati.
Kao slabost onih koji nisu dovoljno ustrajni, dovoljno hrabri, dovoljno jaki.
Ali što je zapravo snaga kojom se toliko dičimo?
Često je to samo umor prerušen u dostojanstvo.
Najljepše stvari dolaze nečujno, kroz pukotine koje smo pokušali zakrpiti.
Kroz taj mali, postiđeni razmak između onoga što smo planirali i onoga što se zaista desilo.
U tom prostoru — u toj blagoj pogrešci naših proračuna — ponekad stanuje nešto što nije imalo imena dok ga nismo sreli, a kad ga sretnemo, znamo da smo ga čekali dugo, samo nismo znali što čekamo.
Povjerenje u život ne traži od nas da budemo pasivni.
Traži nešto puno zahtjevnije!Traži da budemo prisutni, da stanemo u vlastitu tišinu i ne pobjegnemo odmah prema sljedećoj aktivnosti, sljedećem projektu, sljedećem dokazu da postojimo i da smo vrijedni.
Život nagrađuje pažnju.
Ne nagrađuje kontrolu, jer kontrola je samo naša strana pogodbe, a život ju uglavnom ignorira, ravnodušno i ljubazno, kao što more ignorira granice crtane na pijesku.
Sjećam se jedne žene koja je rekla:
Sve sam izgubila u jednoj godini i tek tada sam počela živjeti.
Nije mislila na patnju kao vrlinu — patnja nije vrlina, samo je ponekad katalizator.
Mislila je na to kako je gubitak svega što je smatrala sobom otvorio prostor za ono što je oduvijek bila ispod toga svega. Ispod uloga, ispod ciljeva, ispod beskrajnih lista obaveza.
Postoji razlika između onog tko pada i onog tko se pušta. Padanje je nasilno, neočekivano, bolno.
Puštanje je — čin. Svjesna odluka da sklonimo ruke s kormila, barem na trenutak, i vidimo gdje nas struja nosi.
To je možda najhrabrija stvar koju čovjek može učiniti: stati pred nepoznato i ne pobjeći odmah natrag u poznatost, ma koliko bila neugodna i tijesna.Jung je govorio o sinkronicitetima — onim trenutcima kada se unutarnje stanje i vanjski događaj slože u savršenu priču za koju nismo znali da se piše.
Nije to mistika u jeftinom smislu.
To je samo ono što se dogodi kad smo dovoljno tihi da čujemo što život govori, umjesto da stalno mi govorimo njemu.
Najljepše stvari — i to je čudna, gotovo neumjesna istina — ne dolaze kad ih zaslužimo.
Ne dolaze ni kad ih trebamo, ne uvijek.
Dolaze kad smo otvoreni.
Kad smo nagnuti prema svijetu bez zaštitnog stakla između nas i njega.
Dolaze u jutra kad nismo ništa planirali, u razgovor koji je trebao biti kratak, u susret dvaju bića koji mijenja smjer cijele rečenice zvane život.
Otpustiti kontrolu je vrsta epistemološke skromnosti — znati da ne znamo sve, da naš um, koliko god vješt i marljiv, nije jedini izvor mudrosti u ovom svemiru koji je nastao iz tišine i u tišinu se jednog dana vraća.
Između tih dviju tišina — rađanja i nestajanja — postoji samo ovaj kratki, blistavi, neponovljivi prolaz koji zovemo životom. I on je odveć dragocjen da bi ga se proživjelo stisnutih šaka.

Pustimo, dakle...
pustimo ruke da vise slobodne uz tijelo,
lica okrenutog prema nebu koje ne pita za planove,
srce neka kuca bez rasporeda pustimo
i čekajmo, tiho i pažljivo,
ono što dolazi
jedino onda
kad mu više ne stojimo na putu...