Kada duša preraste vlastite ograde
Buđenje nije tek blagi treptaj vjeđa pred jutarnjim suncem.
Ono je tektonski poremećaj bića, tiha revolucija koja neumoljivo ruši scenografiju života građenog na autopilotu.
U trenutku kada se u čovjeku pokrene ono drevno i istinito, on prestaje biti stanovnikom vlastite prošlosti.
Uvjerenja koja su nekada služila kao čvrsto tlo pod nogama prokazuju se kao porozne opsjene, a zdanja koja smo godinama brižno zidali počinju odjekivati prazninom.
To je onaj sveti i strašni trenutak u kojem se jastvo više ne može skrasiti u tijesnim okvirima stare egzistencije, jer se nutrina proširila preko granica zadanog obzora.
No, taj unutarnji procvat u vanjskom svijetu često odjekuje kao krik loma.
Odnosi, ti suptilni pleteri niti kojima smo povezani s drugima, prvi osjećaju vibracije promjene.
Drugi nas promatraju kroz prizmu navike, tražeći u našim očima onaj poznati, umirujući odraz koji im je pružao privid stabilnosti.
Kada taj odraz izostane, rađa se strah.
To nije nužno strah od nas, već strah od nepoznatog prostranstva koje se kroz nas otvara.
Njihova distanca, osuda ili zabrinutost zapravo su tek štitovi protiv suočavanja s vlastitom statičnošću.
Gledati voljeno biće kako postaje "strancem" znači suočiti se s neumitnošću rasta koji ne možemo kontrolirati.
Mnoge se veze gase u ovom procjepu, ne zbog nedostatka ljubavi, već zbog hrabrosti da se prestane glumiti ono što nismo. Buđenje remeti komfor onih koji su još uvijek uljuljkani u kolektivni san. Ipak, onaj tko s druge strane promatra nečiju preobrazbu, mora čuti ovu istinu: to biće nije izgubljeno, ono se upravo pronalazi. Ono nije slomljeno; ono samo odbacuje ljušturu koja mu je postala pretijesna kako bi dopustilo svojoj biti da prodiše.
Ovaj prijelazni period ne zahtijeva popravljanje, uvjeravanje niti prisilna objašnjenja koja razum ne može dokučiti.
On zaziva prisutnost – onu tihu, nepokolebljivu budnost koja dopušta drugome da bude, bez potrebe da se definira.
Umjesto reaktivnog straha, potrebna je kontemplativna otvorenost.
Između starog svijeta koji nestaje i novog koji se rađa, potrebno je izgraditi most. Taj most se ne temelji na onome što smo nekada bili, već na radikalnom dopuštenju da rastemo odvojeno, kako bismo se mogli susresti dublje.
Na koncu, svatko od nas korača vlastitom stazom evolucije, u različitim ritmovima i pod različitim imenima.
Nismo ovdje da bismo jedni druge ukalupljivali u vremenske okvire vlastitih očekivanja ili strahova. Ovdje smo da držimo prostor onima koje volimo dok prolaze kroz vlastite oluje.
Jer, kada ljubav ostane prisutna čak i tamo gdje potpuno razumijevanje izostane, rađa se nešto neuništivo. Postajemo svjedoci jedni drugima, putnici koji se sjećaju istine zajedno – čak i ako se budimo u različite sate.
______
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/
- Maja Šiprak