Kad tšina postane hram
U labirintima ljudskih odnosa, gdje se riječi prečesto troše kao bezvrijedni novčići, najglasniji krik nerijetko biva – potpuna tišina.
Kad ti kazem: „Ne ljutim se više, samo se povučem. Kad me netko razočara, ne pravim scenu i ne tražim objašnjenja. Jednostavno završim tamo gdje je netko mislio da će priča još trajati. I to nije hladnoća, to je način da sačuvam sebe.” Ove riječi nisu tek proglas o umoru.
One su obredna arhitektura duše koja je spoznala vlastitu svetost.
Povući se ne znači kapitulirati. To je uzvišeni čin emocionalne alkemije.
Kada nas razočaranje pogodi u samo središte bića, prirodni impuls ranjenog ega jest buka – traženje objašnjenja na zgarištu, slaganje dramatičnih scena, pokušaj da se u drugome probudi krivnja.
No, tražiti objašnjenje od onoga tko te povrijedio isto je što i tražiti iscjeljenje od oštrice koja te probola.
Kada se suptilna nit povjerenja prekine, tkivo odnosa prestaje disati.
Tada čovjek, bez povišenih tonova i gorkih prijekora, jednostavno zatvara vrata, završavajući poglavlje točno tamo gdje je druga strana, uljuljkana u vlastitu sebičnost, mislila da će priča teći unedogled.
Nazvati to hladnoćom bila bi površna zabluda promatrača. Ta prividna studen zapravo je gorući štit, zid od kristala podignut oko unutrašnjeg vrta koji se više ne dopušta gaziti.
A gdje odlazi duša kada se tako tiho i konačno povuče? Ona ne nestaje u ništavilu.
Ona zakoračuje u prostor koji nadrasta vidljivo
Ona gubi potrebu da bude shvaćena od svijeta koji ionako gleda, a ne vidi, postajući nalik na ponornicu koja se povlači u utrobu svijeta kako bi u potpunoj tmini gradila skrivena, nepregledna jezera.
Kada se krug zatvori bez ijedne riječi, prostorom zavlada tišina koja je zapravo punina svega onoga što je namjerno prešućeno.
To je mistični prelazak preko nevidljive rijeke bitka.
Onaj tko je otišao, nestaje iz tuđeg vidokruga poput magle nad jutarnjom vodom – prisutan u sjećanju kao daleki obris, ali nedodirljiv, neuhvatljiv i zauvijek spašen u vlastitoj beskonačnosti, rastopljen u plavetnilu koje guta posljednji krik ranjenog sebstva.
U tom konačnom, bezvremenom bestjelesju, povlačenje prestaje biti odlazak i postaje povratak jedinoj pravoj domovini – čistom, nepomućenom miru koji nikada nije ni trebao tuđe dopuštenje da bi postojao.