Duša se ne troši. Ona se umara od svega što smo za nju vezali, a nikada joj nije pripadalo.
U toj jednostavnoj istini skriva se cijela povijest naših unutarnjih tamnica. Hodamo kroz prolaznost uvjereni da smo satkani od tvari koja se osipa, da se naše biće troši poput kamena pod udarcima valova ili svijeće koja u tišini predaje posljednju nit svjetlosti.
No istina je dublja od svakoga straha.
Duša nije zaliha koja se iscrpljuje, ona je neprekidna struja života, bez početka i bez kraja. Samo smo je mi, u strahu od samoće, odbacivanja i nerazumijevanja, pokušali zatvoriti među obale koje nikada nisu bile njezine.
Umor koji nas katkad pritisne do zemlje nije glas starosti. To je nijemi vapaj sidara što smo ih bacili u plićake vlastitih zabluda, dok je duša oduvijek čeznula za otvorenim morem.
Na njezina smo krila privezali kamenje tuđih pogleda, neizgovorenih riječi, davnih razočaranja i očekivanja koja nisu izrasla iz našega srca. Nosili smo ih kao vlastitu sudbinu, premda su bila tek tuđa težina.
Čovjek se neobično često pokušava spasiti vezivanjem, vjeruje da će biti sigurniji ako čvrsto prigrli uloge koje mu ne pripadaju, ako se sakrije iza imena, dužnosti ili tuđih želja.
Ali duša ne poznaje sigurnost koja miruje, ona je rijeka kojoj je smisao teći.
Kad je prisilimo da prolazi uskim koritima tuđih snova, voda se zamuti, tok uspori, a život izgubi vlastitu pjesmu. To nije umor rijeke. To je njezin otpor prema obalama koje nikada nisu bile njezin dom.
Sloboda dolazi kada se napokon odvažimo razvezati.
Iscjeljenje je skidanje, i sveto ogoljavanje u kojem spuštamo kofere prepune tuđega kamenja, tereta što smo ga godinama nazivali odgovornošću, ljubavlju ili sudbinom.
Kad odvežemo nevidljive niti kojima smo ostali vezani za ljude, događaje i uspomene koje su odavno trebale postati samo tišina, ne postajemo siromašniji.
Postajemo lakši.
A u duhovnom svijetu lakoća nije slabost, već najviši oblik snage a tamo gdje nestaje posljednji čvor, počinje beskraj.
Duša je vatra koja ne poznaje pepeo. Poznaje samo tihe predaha između dvaju daha svemira, u kojima se vječnost prisjeća same sebe.
Njezin umor nije kazna.
To je njezina najdublja molitva.
Njome nas ne poziva da budemo jači, nego da napokon prestanemo nositi ono što nikada nije bilo naše. Poziva nas da se vratimo tišini iz koje je nastala svaka riječ, svjetlu koje postoji prije svakoga jutra i ljubavi koja ne traži dokaz da bi postojala.
A kada se jednom odvažimo prerezati niti koje smo u zabludi nazivali svojom sudbinom, ne događa se promjena.
Događa se prepoznavanje.
Više ne hodamo svijetom.
Postajemo hod.
Više ne tražimo svjetlost.
Postajemo njezino sjećanje.
Tada se briše granica između daha i vjetra, između srca i svemira. Ono što smo nazivali sobom rastapa se u nevidljivom izvoru iz kojega je oduvijek dolazilo.
I u tom svetom nestajanju ne gubimo ništa.
Tek prvi put postajemo ono što nikada nije bilo rođeno i zato nikada ne može umrijeti.
Jer na samome kraju svih putovanja ne čeka nas odgovor, čeka nas Onaj koji je cijelo vrijeme disao kroz našu dušu.
A tada kap rose više ne odražava nebo.
Ona shvaća da je cijelo nebo oduvijek bilo u njoj.
_____________
PLEJADA PAMTI - Maja Šiprak