Između daha i vječnosti
Postoje bitke koje nitko ne vidi. Ne ostavljaju modrice na koži, nego pukotine u tišini. Izvana sve može izgledati netaknuto, a iznutra se ruše gradovi, gase svjetionici i mijenjaju tokovi rijeka koje su godinama poznavale samo jedan smjer.
Upravo zato ono što je oku skriveno često je važnije od svega što se može dodirnuti.
Kada se učini da je sve izgubljeno, najglasnije govori ono što nikada nije znalo vikati.
Duša.
Strpljiva poput zemlje koja pod snijegom čuva sjeme, ona ne zaboravlja put ni onda kada ga um izbriše. Zna zašto su neka vrata ostala zatvorena, zašto su neki ljudi postali uspomene i zašto su se snovi rasuli poput zvijezda prije svitanja.
Ono što nazivamo krajem često je tek nevidljivi zavoj na putu kojim nas vodi vlastita dubina.
Udahni duboko.
Ne da pobjegneš od boli, nego da joj napraviš mjesto.
U svakom dahu skriva se povratak sebi.
U svakom izdahu odlazi dio tereta koji nikada nije ni pripadao tvojoj duši. Opuštanje nije odustajanje. To je trenutak u kojem prestaje borba protiv rijeke i počinje povjerenje njezinu toku.
Um traži dokaze, mjeri udaljenosti i gradi zidove od pitanja. Srce ne poznaje karte. Ono prepoznaje smjer po titraju svjetlosti koju nitko drugi ne vidi. Zato se nikada ne boji zakoračiti ondje gdje razum vidi samo tamu. Zna da se najdublje istine ne dokazuju. One se prepoznaju.
Koliko si puta pokušao popraviti ono što je moralo biti slomljeno da bi kroz pukotinu ušlo svjetlo? Koliko si puta oplakivao zatvorena vrata, ne sluteći da iza njih nije bio tvoj dom? Sudbina rijetko govori jezikom želja. Ona govori jezikom sazrijevanja. Sve što odnese, odnese kako bi oslobodila prostor za ono što tek dolazi.
Prepustiti se znači prestati nositi oklop koji je postao teži od vlastitoga srca. Povjerenje je najtiši oblik hrabrosti. Ne traži jamstva ni obećanja. Dovoljno mu je znati da svaka oluja nosi i smjer, a ne samo razaranje.
Možda nikada nećeš razumjeti svaki razlog.
Neke odgovore vrijeme ne izgovara riječima, nego mirom koji jednoga dana osvane ondje gdje je nekoć živjela bol.
Tada shvatiš da ništa nije bilo uzalud.
Ni suze.
Ni čekanje.
Ni tišina.
Zato dopusti srcu da te povede kamo se um nikada ne bi usudio zakoračiti.
Ondje gdje završavaju objašnjenja počinje istina koju nije moguće izreći, samo živjeti.
A kada joj se potpuno predaš, otkrit ćeš da nisi tražio put. Put je cijelo vrijeme tražio tebe.
____________
Plejada pamti - Maja Šiprak