IZA VELA TIŠINE
Vjerovati da je pogled tek zrcalo duše ili da je slučajan dodir usana pismo napisano jasnim krasopisom, zabluda je onih koji površinu miješaju s dubinom.
Svijet se često zadovoljava jeftinim simbolima, tražeći u njezinu osmijehu mapu puta, dok se prava istina skriva u čipki nedorečenog — tamo gdje se dah zadržava prije nego što postane riječ i gdje se ruka povlači prije nego što postane poziv.
Žudnja nije uvijek plamen koji šiklja.
Ona je češće tiha koreografija sjena koja strpljivo miluje stijene njezina bića.
Njezina ironija, taj britki mač iskovan inteligencijom i oprezom, je estetska obrana od banalnosti.
To je svileni paravan iza kojeg pulsira drhtava potreba za bliskošću, toliko golema da bi, ogoljena, mogla spaliti onoga tko je nevješt u primanju tuđe ranjivosti.
Kada se nasmije s dozom cinizma, ona zapravo ispisuje šifriranu molbu…. „Pronađi me tamo gdje se ne usuđujem biti prisutna.“
Takav vapaj koji ne traži spasitelja, već suputnika sposobnog izdržati težinu njezina nutarnjeg beskraja.
U trenutku koji nije određen satom, već milošću, ona odlučuje progovoriti. To je razlijevanje rijeke izvan korita u kojem se svaka pretpostavka o njoj rastače poput magle nad usnulim gradom. Kada njezine riječi napokon probiju branu, one ne objašnjavaju — one preobražavaju.
Svijet koji ste poznavali, onaj izatkan od pretpostavki i površnih trikova, nestaje, ustupajući mjesto sirovoj, pulsirajućoj istini koja ne poznaje kompromis.
Kada se dveri njezina glasa napokon raskrile, ne ulazite u prostor odgovora, već u svetište vječne zagonetke.
To je tren u kojem vrijeme prestaje teći linearno, a prostor postaje zasićen mirisom kiše koja još nije pala.
Njezina je istina poput modre svjetlosti u dubinama oceana — ona ne osvjetljava predmete da bi ih učinila vidljivima, već ih rastače u njihovu najdublju bit.
Tko god uđe u taj prostor njezina konačnog očitovanja, prestaje biti onaj koji traži i postaje onaj koji je nađen. I u tom svetom dahu, dok se zadnji eho njezine riječi gubi u beskraju, shvatit ćete: ona nikada nije šutjela jer nije imala što reći.
Šutjela je jer je njezina tajna bila preteška za zrak koji udišete, čekajući onoga koji zna slušati ne samo ono što se čuje, već i ono što u vječnosti neumoljivo titra... tek korak iza zaborava.
_____________
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak