Istina je ogledalo koje ne poljepšava uvijek

Odraz tišine

​U sjenama praskozorja, tamo gdje se rubovi svijeta tope u magli zaborava, počiva tiha prisutnost koja ne traži divljenje.
Ona samo jest.
​Istina je ogledalo koje ne poljepšava uvijek.
U njezinu hladnom sjaju lica gube naličja, a maske tope se poput voska pred dahom vatre.
Nema tu milosti za iluzije niti utjehe za krhke snove, ona pokazuje pukotine na dlanovima, godine u očima i ožiljke koje skrivamo od pogleda.

Ponekad nam se čini okrutnom, jer kida tkaninu lažnoga mira i vraća nas golima pred nas same.
​U tom studenom zrcalu lomi se težina neizrečenih koraka, dok teret godina tiho pritišće pleća poput večernje magle.

I dok nosimo tu nevidljivu usudnu bol na dlanovima, rane polako postaju biseri što tihu tugu pretvaraju u molitvu.
​Pa ipak, u toj ogoljenosti titra otkucaj toploga srca.
Ona ne želi bol, već ruku pruženu u tami, prepoznavanje u tuđem odrazu i tihi mir nakon oluje.
Kroz nju učimo rasti, opraštati i disati punim plućima, bez straha od vlastite sjenke.

​I dok se krug zatvara u tami koja nas grli poput majčinskog plašta, shvaćamo da je svaka brazda na licu tek svjedočanstvo putovanja. Na kraju ostaje bezglasna tišina, u kojoj odraz postaje svjetlost, a svjetlost postaje mir.
----
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak